text size
Tržišna ekonomija nosi svakodnevnu promjenu cijena proizvoda i usluga. Dok pojedine cijene bilježe rast, druge padaju. Inflacija je opšte povećanje cijena dobara i usluga, a ne poskupljenje pojedinih proizvoda. Inflacija smanjuje vrijednost novca tokom određenog vremena, definicija je Evropske centralne banke (ECB). Tako za određenu svotu novca danas možete kupiti manje nego što ste za isti iznos mogli kupiti juče.
Kako bi se borila protiv inflacije, monetarna vlast, što je u većini slučajeva centralna banka određene zemlje, upravlja količinom novca i kreditima kako bi inflaciju zadržala u dopuštenim granicama (poželjni cilj je oko dva odsto) i održala glatko funkcionisanje ekonomije.
Uzroci inflacije
Povećanje količine raspoloživog novca je korijen inflacije, a monetarne vlasti mogu povećati ponudu novca u jednoj zemlji štampanjem novca, zakonskim devalviranjem (smanjenjem vrijednosti) valute i posuđivanjem novih količina novca. U svim slučajevima novac na kraju gubi svoju kupovnu moć.
Postoji inflacija potražnje, inflacija troškovnog pritiska i ugrađena inflacija.
Inflaciju potražnje može pokrenuti povećana potražnja potrošača za proizvodom ili uslugom. Kada raste potražnja za robom, cijene rastu, a rezultat toga je inflacija potražnje.
Inflacija troškovnog pritiska nastaje kada cijene rastu zbog većih troškova proizvodnje, kao što su sirovine ili plate, prisiljavajući poduzeća da podignu svoje cijene.
Postoji i ugrađena inflacija (spirala plata-cijena) koja se događa kada radnici zahtijevaju veće plate kako bi držali korak s rastućim životnim troškovima. To zauzvrat uzrokuje da preduzeća podignu svoje cijene kako bi nadoknadila svoje rastuće troškove plata, što dovodi do dalje tražnje za većim platama i rastom cijena.
Izračun inflacije
Postoje različiti načini izračuna inflacije, u zavisnosti od vrsta robe i usluga, i ona je suprotna deflaciji, koja pokazuje opšti pad cijena i do koje dolazi kada inflacija padne ispod nula odsto.
Najčešće se inflacija iskazuje kroz indeks potrošačkih cijena (CPI) koji mjeri postotak promjena cijena potrošačke korpe, odnosno robe i usluga koje domaćinstva često koriste. Postoji i osnovna inflacija, koja se u većini slučajeva odnosi na cijene robe i usluga, osim hrane i energije.
Postoje i drugi pokazatelji za mjerenje rasta cijena, poput indeksa cijena proizvođača koji mjeri prosječnu promjenu prodajnih cijena od lokalnih proizvođača dobara i usluga tokom vremena. Ovaj indeks mjeri promjenu cijena s gledišta prodavača, a ne kupca kao CPI.
Šta predviđa Bloomberg Economics
Maeva Cousin, ekonomistkinja koja pokriva Evrozonu za Bloomberg Economics, kaže da podaci o inflaciji u evrozoni za septembar potvrđuju da se osnovni inflacioni pritisci brzo smanjuju.
"To bi trebalo da pruži guvernerima Evropske centralne banke veće samopouzdanje da ne mijenjaju kamatne stope na svojim narednim sastancima, nakon što je u septembru sugerisano da bi ciklus povećanja kamatnih stopa mogao biti završen, osim u slučaju neočekivanih događaja", ističe ona.
Stopa inflacije u evrozoni pala je na 4,3 odsto u septembru sa 5,2 odsto u avgustu, dodaje onda, a osnovna stopa pala je na 4,5 odsto sa 5,3 odsto. "Oba ova pokazatelja niža su nego što smo očekivali. Svi naši pokazatelji - supercore inflacija bez aranžmana za odmor, inflacija sa niskom volatilnošću i osnovna inflacija bez odjeće i usluga vezanih za putovanja - značajno su opali u septembru".
Bloomberg
Stav Bloomberg Economicsa je da je pad osnovnih inflacionih pritisaka zabilježen u septembru uglavnom posljedica osnovnih kategorija dobara, gdje je mjesečni rast cijena bio posebno slab u odnosu na istorijski prosjek. Evropska centralna banka procjenjuje da su cijene osnovnih dobara na sezonski prilagođenoj osnovi stagnirale u septembru.
"Očekujemo da će smanjenje inflacije nastaviti i u narednim mjesecima i da će to pružiti dovoljno samopouzdanja guvernerima Evropske centralne banke da zadrže kamatne stope nepromenjene", navodi Cousin u izvještaju od 18. oktobra 2023.
Korist od inflacije i njeni nedostaci
Ulagači u određene finansijske instrumente mogu imati koristi od rasta potrošačkih cijena ako su, naprimjer, uložili u akcije kompanija čija cijena raste s rastom cijena neke sirovine ili proizvoda.
Takođe, oni koji pozajmljuju novac mogu imati koristi od inflacije, jer rast cijena znači da se vrijednost njihovog duga smanjuje.
Pojedincima s materijalnom imovinom (kao što je imovina ili roba na zalihama), čija je cijena u domaćoj valuti, odgovara inflacija jer to podiže cijenu njihove imovine, koju mogu prodati po većoj vrijednosti.
Kupci takve imovine možda neće biti zadovoljni inflacijom, jer će morati izdvojiti više novca. Ljudima koji posjeduju imovinu procijenjenu u njihovoj domaćoj valuti, poput gotovine ili obveznica, možda se neće svidjeti inflacija jer ona nagriza stvarnu vrijednost. Kao takvi, ulagači koji žele zaštititi svoje portfelje od inflacije trebali bi razmotriti klase imovine zaštićene od inflacije, kao što su zlato, roba i investicijski fondovi za nekretnine (REIT). Obveznice indeksirane prema inflaciji još su jedna popularna opcija za ulagače da profitiraju od inflacije.
Kako voditi lične finansije u vrijeme rastućih cijena
Ekonomista Miloš Grujić izdvojio je nekoliko savjeta kako voditi lične finansije u vrijeme rastućih cijena:
Bloomberg Adria
Planiranje zarade i potrošnje
Oni koji planiraju koliko će zaraditi na dnevnom, mjesečnom ili godišnjem nivou mogu da planiraju i koliko će potrošiti. Plan je putokaz i može se podijeliti na različite faze ili vremenske intervale. S obzirom na to da plata i računi dospijevaju na mjesečnom nivou, preporučljivo je da se pravi mjesečni plan.
Plan će nam pomoći da kontrolišemo rashode i da sa manje brige živimo u granicama svojih mogućnosti. Da bi ovo bilo što efikasnije, potrebno je da plan sadrži sve dnevne prihode i rashode, a sve je lakše ako rashode podijelimo na kategorije.
Kategorisanje troškova
Postoje fiksni, relativno fiksni i varijabilni troškovi. Kredit, komunalni troškovi, kablovska i internet su fiksni troškovi, oni koje morate da platite i koji su skoro isti svaki mjesec.
Relativno fiksni troškovi su troškovi za struju, vodu, telefon i slično. Tu spadaju i izdaci za automobil, kao što je registracija, redovni servis…
Treća i najfleksibilnija kategorija, u kojoj postoji prostor za uštedu, su troškovi za hranu, piće, cigarete, odjeću i obuću, gorivo, održavanje stambenog prostora, obrazovanje i kulturu, zabavu i rekreaciju, higijenu… Tu je i iznenadni, vanredni trošak. Sve se to klasifikuje kao varijabilan trošak.
Obično oni koji detaljno planiraju znaju gdje potroše 90 odsto novca. To znači da, ako ne znamo gdje nam je još deset odsto prihoda potrošeno, onda smo mogli da (pre)živimo i bez njih. Tih deset odsto bi svima dobro došlo, posebno ako bismo godišnju štednju uvećali za taj procenat.
Štedite
Idealno je kada pojedinac ili porodica ima dugoročnu i kratkoročnu štednju. Dugoročno se obično štedi za rješavanje stambenog pitanja, kupovinu vozila ili plaćanje školarine. Kratkoročno se čuva novac za "crne dane", odnosno hitne slučajeve ili za, naprimjer, obnavljanje garderobe.
Najbezbrižnija opcija, a koju određena osoba može da priušti, aktivacija je trajnog naloga za štednju, da ono što vam preostane na kraju mjeseca ide u štednju. Taj iznos bi bio između određene gornje i donje granice vaših mjesečnih troškova.
I na kraju, najveća greška je tolerisanje dugova
Da bi vam plan prihoda i rashoda bili usklađeni, a efikasno upravljanje dovelo do uštede, ne smijete zanemariti iznose koji vam idu na otplatu dugova. Pretpostavimo, imate dug u iznosu od 1.000 KM na kreditnoj kartici, a istovremeno 2.000 KM ušteđevine. Dug vas košta oko 15 odsto godišnje, a na štednju dobijate dva odsto godišnje. Tako imate 150 KM odliva, a priliv od štednje vam je 40 KM. Racionalno bi bilo što prije otplatiti dug i tako biste sačuvali 150 KM godišnje, a zaradili biste još 20 KM godišnje na preostalih 1.000 KM koje ostanu na štednom računu. Tim potezom sačuvali biste 170 KM.
.webp){kind=icon}
