Četiri mita koja plaše građane kada je riječ o privatnim kreditima – donosimo razjašnjenja

Charles MacKay u svojoj knjizi iz 1841. godine "Izvanredne popularne zablude i ludilo gomile" ističe kako masovno ljudsko ponašanje može dovesti do iracionalnosti: "Oni polude u krdima dok se tek polako, jedan po jedan, oporavljaju."

Ta se rečenica čini prikladnom danas usred vala intenzivnih nagađanja u medijima i drugdje o rizicima takozvanih privatnih kredita. Privatni krediti su privatno pregovarani zajmovi i dugovi koji se prodaju direktno dugoročnim investitorima - alternativa bankovnom kreditiranju i javno izdanim dužničkim vrijednosnim papirima. Većina ove buke proizašla je iz nerazumijevanja rizika na tržištu i izvora finansiranja te iz nemogućnosti razlikovanja "leveraged kreditiranja", malog podskupa tržišta, od privatnih kredita.

Tržište privatnih kredita procjenjuje se na 40 biliona dolara. To je veliki motor za ekonomiju koji potiče inovacije, rast i industrijsku renesansu koja je sada u toku diljem SAD-a i ostatka svijeta. Mi i drugi pružatelji privatnog kapitala pomažemo u finansiranju i javnih dioničkih društava - oni su veliki korisnici privatnih kredita - i privatnih kompanija, koje predstavljaju otprilike 86 posto američkih kompanija s prihodom većim od 100 miliona dolara.

Od 40 biliona dolara tržišta privatnih kredita, otprilike 38 biliona dolara je dug s investicijskom ocjenom, što je oko 95 posto tržišta. Ovaj golemi fond podijeljen je između bilansa banaka i investitora te igra ključnu ulogu u finansiranju ekonomije. Sve više dugoročni privatni krediti koje drže mirovinski fondovi i osiguravatelji finansiraju dugoročne potrebe kritične infrastrukture - od energetske tranzicije do podataka i proizvodnje - pružajući strpljivo, fleksibilno finansiranje koje tradicionalna tržišta ne mogu ponuditi. Jednostavno rečeno, banke općenito finansiraju kraća trajanja, dok investitori finansiraju dulja.

Mnogo manji iznos, samo dva biliona dolara od 40 biliona dolara tržišta privatnih kredita, takozvano je leveraged kreditiranje, ispod investicijske ocjene. Ono općenito dolazi u dva oblika: široko sindicirano (obično ga pokreću banke za preprodaju) i direktno kreditiranje (obično ga pokreću upravitelji imovinom, koji namjeravaju dugoročno držati dug). Ta mala količina također igra vitalnu ulogu u finansiranju tržišta koja osiguravaju prijeko potreban kapital za manje etablirane kompanije ili za kompanije koje prolaze kroz neku vrstu tranzicije.

Ulagači u leveraged kreditiranje imaju sposobnost generiranja prinosa sličnih dionicama s većom sigurnošću i manjom nestabilnošću od dionica ili visokoprinosnih obveznica. Zapravo, ulagači obično ulažu u leveraged kreditiranje prodajom svojih portfelja dionica ili visokoprinosnih obveznica, čime smanjuju svoj rizik i volatilnost.

Ovaj mali dio leveraged kreditiranja je ono što neki promatrači tržišta smatraju da predstavlja sve "privatne kredite", prikrivajući činjenicu da je većina živahnog tržišta privatnih kredita investicijskog razreda. Nadalje, kada se raspravlja o privatnim kreditnim udjelima finansijskih institucija, posebno osiguravajućih društava, neki u medijima ne primjećuju da su gotovo svi ti udjeli krediti investicijskog razreda, a ne leveraged kreditiranje. Izolirani slučajevi korporativnih stečajeva unutar ove manje podskupine leveraged kreditiranja ne govore ništa o širem tržištu privatnih kredita i upravo su to, izolirani. Usput, i Tricolor i First Brands, koji su dobili mnogo pažnje, nastali su na široko sindiciranom tržištu od banaka.

Mit br. 1: Privatni krediti nisu ocijenjeni. Privatni krediti investicijskog razreda gotovo uvijek se ocjenjuju, bilo interno od banke ili eksterno od kompanija za ocjenjivanje. Najveći i najpoznatiji od njih - Moody's, S&P i Fitch - imaju najveći udio ocjena na ovom tržištu. Većina privatnih kredita koje drže osiguravatelji i druge finansijske institucije ima investicijski razred. U Apollovoj podružnici Athene, na primjer, otprilike 97 posto imovine s fiksnim prihodom ima investicijski razred, a samo 0,35 posto su leveraged zajmovi koji su ispod investicijskog razreda - što je tipično za dobro vođena osiguravajuća društva.

Mit br. 2: Privatni krediti su netransparentni. Zapravo su transparentniji od javnih kredita. Privatni zajmodavci provode dubinsku analizu, primaju nejavne finansijske informacije i imaju direktan pristup upravi. U javnim kreditima, nasuprot tome, investitori imaju ograničene ugovore koji ih štite, ograničen pristup upravi i ograničenu direktnu dubinsku analizu. Sve stvari koje investitori u kredite kažu da mrze, privatni krediti rješavaju. Privatni krediti zamjenjuju netransparentnost informacijama.

 

Mit br. 3: Privatnim kreditima se ne može trgovati. Zapravo, samo je Apollo do danas trgovao privatnim kreditima investicijskog razreda u vrijednosti od šest milijardi dolara. A za State Street ETF (ETF privatnih i javnih kredita investicijskog razreda koji može kupiti privatne kredite od Apolla), svaki dan postoji cijena za svaki kredit.

Mit br. 4: Privatni krediti predstavljaju novi sistemski rizik za finansijski sistem. Od donošenja zakona Dodd-Frank 2010. godine, dio kreditiranja napustio je bankarski sistem i preselio se na investicijsko tržište. To se prvenstveno odnosi na dugoročno kreditiranje investicijskog razreda i leveraged kreditiranje. Ova promjena smanjuje sistemski rizik, umjesto da koncentrira kredite na bilanse državnih institucija s visokim kreditnim rejtingom i kratkoročnim finansiranjem. Gotovo svaki institucionalni kupac privatnog kredita ima mogućnost držanja kredita duže vrijeme i ima niži leverage od tipične banke.

Ukratko, rast privatnog kredita u svim oblicima učinio je naš finansijski sistem otpornijim i manje koncentriranim - čak je učinio banke zdravijima.

U konačnici, investitori kupuju privatne kredite jer nude superiorniji omjer rizika i nagrade u odnosu na druge dostupne investicijske alternative. Na primjer, ako pogledate američku industriju osiguranja u posljednje tri, pet ili deset godina, gotovo svi gubici dolaze od javnih korporativnih kredita i nekretnina. Privatni krediti i sekuritizirani proizvodi, gotovo svi investicijskog razreda, pružili su bolju zaštitu i diverzifikaciju. Ono što mnogi smatraju sigurnim uzrokovalo je većinu gubitaka u industriji osiguranja, a ono što se doživljava kao rizično bilo je sigurnije.

Javno i privatno osiguranje su samo krediti. Dobri osiguravatelji oba igraju važnu ulogu u tome da američka tržišta kapitala čine ostatak svijeta zavidnim.