Zimske olimpijske igre kao investicija: Može li se organizacija isplatiti

Zimske olimpijske igre su test javne potrošnje kakav sport rijetko vidi, a onaj u Milanu i Cortini d'Ampezzo očekuje se za mjesec dana. Oxfordova istraživačka linija o olimpijskim troškovima kaže da su "jedina vrsta projekata koja nikada nije isporučena u okviru budžeta", formulacija koja najbolje objašnjava zašto su Zimske igre sve češće politički, a sve rjeđe ekonomski projekt. Ljetne igre isto, samo na veću potenciju.

Problem je što "uloženo" i "dobijeno" gotovo nikad ne žive u istom excelu. Postoje najmanje dva računa. Prvi je operativni budžet organizacijskog odbora, koji se puni iz TV prava, sponzorstava, ulaznica i IOC doprinosa.

Drugi je javni račun, koja obuhvata infrastrukturu, sigurnost, promet, urbanističke projekte i dugoročno održavanje objekata. Taj drugi račun je mjesto na kojem se dobit iz sportske priče najčešće pretvara u fiskalni teret.

Pozitivni primjeri sa zapada

Vancouver 2010 je postao referenca zato što je uspio isporučiti "normalan" organizacijski rezultat u sportu u kojem se normalnost rijetko događa. VANOC je u završnim komunikacijama insistirao da su Igre "broke even", odnosno da je operativni budžet zatvoren bez manjka. To ne znači da nije bilo javnih ulaganja, ali znači da je organizacijski dio ostao pod kontrolom, što je kod olimpijskih projekata već pola pobjede.

Salt Lake City 2002 je još snažniji primjer jer se narativ ne završava na "zatvorili smo budžet", nego prelazi u legacy mehaniku. IOC je u objavi iz aprila 2002. naveo da donira svoj dio suficita iz Salt Lake Cityja Utah Athletic Foundationu "kako bi se pomoglo održavanje i upravljanje sportskim objektima". U praksi, to je najvažniji detalj, zimske igre padaju ili prolaze na pitanju ko plaća objekte kad kamere odu.

Danas je to važno jer se novi val domaćinstava pokušava graditi upravo na toj logici, s naglaskom na daljnju upotrebu objekata i minimiziranje novih stalnih borilišta. Salt Lakeov model se, u industriji, sve češće tretira kao "template", a ne kao izuzetak.

Soči kao upozorenje

Soči 2014 je negativni benchmark jer je postao simbol Igara kao državnog megaprojekta. Reuters je uoči Igara prenio rečenicu koja je ostala kao etiketa cijelog projekta, "cijena od 50 milijardi dolara je loš primjer za buduće gradove kandidate". 

To je i suština razlike između "uloženo" i "dobijeno", kad se investicije podižu na nivo nacionalne izložbene politike, povrat se više ne mjeri kroz turizam i lokalni biznis, nego kroz reputaciju i geopolitiku, a fiskalni račun ostaje gradu i državi.

Azijski ciklus je dodatno zamutio vodu jer se trošak često definira usko ili široko, ovisno o tome ko priča priču.

Koji recept radi posao?

Oxfordova studija iz 2024. upozorava da su olimpijski troškovi statistički rasli i da se trend probijanja nakon 2008. pogoršao, uprkos reformama i retorici "jeftinijih Igara". To je ključna rečenica za svaku ozbiljnu analizu, ne radi se o tome da domaćini ne uče, nego da struktura projekta stalno gura trošak gore.

Jedna lekcija se ponavlja u gotovo svim credible analizama, daljnja upotreba objekata i realna postolimpijska potražnja. Kad domaćin koristi postojeća borilišta, ograniči "gradnju od nule" i unaprijed riješi pitanje održavanja, rizik se smanjuje. Kad igre postanu izgovor za građevinski ciklus bez tržišne logike, "dobijeno" se pretvara u dug, a legacy u trošak.