Zašto je osiguranje NBA igrača noćna mora za reprezentacije

Bogdan Bogdanović je zvanično završio EuroBasket 2025 zbog rupture zadnje lože. Košarkaški savez Srbije (KSS) je saopćio da će kapiten, u dogovoru s Los Angeles Clippersima, nastaviti tretman u SAD-u. Iza sportskog gubitka krije se i finansijska priča. Osiguranje igrača na reprezentativnim akcijama, posebno onih s NBA ugovorima, među najvećim je troškovima svake federacije.

FIBA vodi globalnu šemu "personal accident + medical" na koju nacionalne federacije prijavljuju igrače preko FIBA MAP sistema. Polisa pokriva privremenu radnu nesposobnost (TTD) do 365 dana uz odbitni period od 21 dan, medicinske i hirurške troškove do 40.000 eura (s franšizom 1.000 eura), te ima agregatne limite od pet miliona eura po timu i 15 miliona eura godišnje. Postoji i ključna iznimka, NBA igrači su izuzeti iz standardne polise (G League jeste uključena), pa za njih federacije moraju ugovarati posebno, skuplje pokriće. 

NBA igrači i "28-dnevno pravilo"

U praksi, najveći kamen spoticanja je posebni režim za NBA igrače. Trenutni aranžman FIBA-NBA predviđa osiguranje najviše 28 dana za nastupe uz reprezentaciju, što je razlog zašto mnogi NBA asovi preskaču rane pripreme i pojedine prozore, kako bi imali pokriće za glavne mečeve. Ove sezone to se vidjelo i na primjeru Grčke, Giannis Antetokounmpo je početkom augusta propuštao pripremne utakmice zbog neriješenog osiguranja. 

 

Standard je da trošak snosi nacionalna federacija, uz moguću pomoć ministarstava, olimpijskih komiteta ili sponzora. I FIBA-ina pravila eksplicitno kažu da federacije moraju osigurati "adekvatno osiguranje" za sve koji su na spisku reprezentacije. U srpskom slučaju KSS plaća osiguranje kad NBA igrači nastupaju ljeti za reprezentaciju. Klubovi, zauzvrat, traže potvrdu polise i imaju utjecaj na plan oporavka. 

Koliko to košta

Raspon zavisi od visine ugovora, trajanja pokrića i klauzula (invaliditet, dužina odsustva, pre-egzistirajuće povrede). Industrijski prosjek za "puno" godišnje pokriće često se procjenjuje na od četiri do sedam bruto godišnjih plate. U praksi su zabilježene i konkretne brojke. Tokom NBA lockouta 2011. španska federacija je računala da će za grupu NBA igrača morati platiti oko 500.000 eura, umjesto ranije procijenjenih 100.000 eura. U istom periodu NBA agent je za ugovor od 10 miliona dolara dobio ponudu od približno 400.000 dolara za osiguranje samo za jedan kvalifikacijski turnir. 

Za Bogdanovića su mediji navodili da mu klub u narednoj sezoni isplaćuje nešto više od 16 miliona dolara. Ako bismo grubo primijenili industrijski prosjek na godišnjem nivou, puna polisa tog reda iznosila bi 0,6-1,1 milion dolara, za turnirski prozor to je proporcionalno manje, ali i dalje osjetna stavka budžeta. Precizan iznos zavisi od stvarno kupljenih klauzula i perioda trajanja pokrića. 

Ako je polisa aktivna, isplate idu nakon isteka odbitnog perioda. Dnevna naknada zasniva se na igračevom ugovoru i teče najviše 365 dana, hirurški troškovi se refundiraju do limita. U NBA kontekstu, nezavisno od reprezentativnog osiguranja, klubovi imaju i vlastite/ligine police koje nadoknađuju dio plate tokom dužeg odsustva. Klasičan primjer je slučaj Paula Georgea, gdje je ligaška polisa vraćala 80 posto plate nakon 41 propuštene utakmice. 

Zašto je nogomet drugačiji

FIFA je centralizirala rizik kroz Club Protection Programme (CPP), koji klubovima plaća fiksnu dnevnu kompenzaciju do 20.548 eura, maksimalno 365 dana, s limitom po igraču do 7,5 miliona eura i godišnjim agregatom od 80 miliona eura. Prvih 28 dana nije pokriveno (waiting period). Rezultat je manje natezanja između klubova i saveza jer je model predvidiv i standardiziran. Košarka taj dio i dalje gura na nacionalne saveze, posebno za izdašne NBA ugovore. 

Trošak osiguranja može biti najveća pojedinačna stavka ljetnog budžeta. U zemljama sa skromnijim javnim sportskim budžetima, to često znači ovisnost o sponzorima ili rezanje drugih programa. 

 

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar