Pretpostavljam da se mnogi ljudi nisu iznenadili kada je popularna online brokerska kuća Robinhood Markets Inc. objavila da će ponuditi sportske i druge tržišne derivate predviđanja, počevši s klađenjem na košarkaške utakmice NCAA March Madness.
Uostalom, 22 posto Amerikanaca i gotovo polovica muškaraca u dobi od 18 do 49 godina kladilo se na sport putem interneta, prema nedavnoj anketi. Vjerovatno većina od 25 miliona korisnika Robinhooda (od kojih je oko 11 miliona aktivno) već učestvuje u sportskom klađenju, a možda i trguje na drugim tržištima predviđanja. Svi Robinhoodovi korisnici koje poznajem klade se na sport.
Moralne dileme
Ipak, ovaj događaj vrijedi promatrati u širem histoijskom kontekstu, u trenutku kada se raspravlja o svrsi i nadzoru tržišta klađenja. Živimo u svijetu disfunkcionalnih pravnih i regulatornih stavova prema kockanju i ulaganju, koji su ukorijenjeni u moralnim vrijednostima koje danas malo ljudi prihvata i koje nikada nisu imale ekonomski smisao. Ovi stavovi otežavaju racionalno razmišljanje o Robinhoodovom planu za March Madness: Imaju li takvi proizvodi ekonomsku vrijednost? Trebaju li ih ponuditi brokerske kuće i nadzirati savezni regulatori tržišta, ili ih prepustiti trenutnom spektru državnih pravila koja reguliraju sportsko klađenje, ili ih u potpunosti ponovo osmisliti?
Temeljna razlika između ulaganja i osiguranja s jedne strane i kockanja s druge strane je u tome što prva dva preraspoređuju inherentni rizik ekonomske aktivnosti, dok kockanje stvara rizik kako bi se imalo na šta kladiti.
Bloomberg
Ne prihvataju svi ovu razliku. Mnogi ljudi tvrde da su tržišta kockanje. Trgovanje na njujorškoj berzi ne razlikuje se od onoga što se radi u Las Vegasu, a životno osiguranje je samo opklada da ćete umrijeti prije isteka police. Drugi ljudi, prvenstveno kvantitativci, smatraju da je kockanje isto što i trgovanje. Opklada je opklada bilo da je riječ o dionicama kompanije Nvidia Corp., fjučersima za smrznuti sok od narandže ili pobjedi Južne Karoline na NCAA ženskom košarkaškom prvenstvu 2025. godine.
Većina ljudi, međutim, kao i većina zakona i propisa pravi razliku između trgovanja s jasnom vezom prema produktivnoj ekonomskoj aktivnosti i klađenja radi zabave. Malo bi se ljudi osjećalo ugodno kada bi Robinhood nudio online blackjack i rulet, ili kada bi konobari u oskudnim kostimima u kasinu Wynn prodavali dionice i obveznice.
Nažalost, razlika nije uvijek jasna. Lako je napraviti razliku između davanja zajma startupu i klađenja na osmicu na craps stolu. No, čini se da veliki dio trgovanja nije povezan s produktivnom ekonomskom aktivnošću, stvara rizik, umjesto da nevoljko preuzima inherentni rizik od drugih te se često provodi radi uzbuđenja ili zablude, a ne promišljene kalkulacije.
Zaštita od rizika
Štaviše, tržišta predviđanja ne stvaraju rizik kojim trguju i mogu se koristiti za zaštitu od stvarnih rizika ili barem pružiti korisne informacije za donošenje stvarnih odluka. Na primjer, opklade na izbore, vrijeme i sudske odluke su ekonomski relevantne čak i ako nisu direktno povezane s prikupljanjem kapitala ili se ne koriste kao osiguranje. Dugoročno gledano, razlikuju se od kockanja jer su prvenstveno igre vještine, a ne sreće.
Robinhood tvrdi da trgovanje na tržištima predviđanja spada u ulaganja i da se razlikuje od kockanja - stav koji mu možda omogućava zaobilaženje državnih pravila koja se primjenjuju na industriju sportskog klađenja. "Ugovori o događajima dopuštaju špekulacije na tržištima predviđanja - to nisu opklade", navodi se na njegovoj web stranici. Ne znam koji rječnik koriste, moj definira "opkladu" kao "riskiranje novca na ishod budućeg događaja". Robinhoodova tvrdnja da njihovo poslovanje nije podložno državnim pravilima o kockanju ili sportskim upraviteljima nailazi na osporavanje.
Depositphotos
Omogućavanje klađenja za zabavu u brokerskoj kompaniji koju nadziru Komisija za vrijednosne papire i berzu (SEC) i Komisija za trgovanje robnim fjučersima (CFTC) ipak nema previše smisla. Ti se regulatori bave stvaranjem kapitala i održavanjem tržišta učinkovitima, a nijedno od toga ne odnosi se na tržišta predviđanja ili sportsko klađenje. Iako su te dvije agencije također zadužene za zaštitu ulagača, ta zaštita ima drugačije značenje u kockanju nego u finansijskom trgovanju.
Već imamo regulatore koji su posebno fokusirani na zaštitu kockara. Smatram da su ta pravila utemeljena na zastarjelom moralu i pretpostavkama te više doprinose učvršćivanju postojećih kockarskih subjekata (uključujući državne lutrije) nego zaštiti problematičnih kockara. Ali reforma propisa o kockanju kako bi se prilagodila tržišta predviđanja ima više smisla nego stavljanje tržišta klađenja na sport i predviđanja pod finansijsku regulativu.
Regulacija tržišta
Sudovi su se već stoljećima borili s razlikovanjem kockanja od finansijskog trgovanja i osiguranja bez artikulacije jasnog načelnog stava. Temeljni problem je što neki ljudi vide kockanje kao moralni problem. Smatra se ili grijehom, ili opasno destruktivnim, ili oboje. Može ga se nevoljko prihvatiti za osnovna ulaganja i osiguranje, ali bi ga trebalo svesti na najmanju moguću mjeru, a svaki nagovještaj zabave ukloniti.
Taj stav više nije društveni konsenzus, a većina ljudi sada prihvata kockanje kao izbor. U finansijskom smislu, previše je naraslo da bi se tretiralo kao porok koji treba suzbiti. Moramo napustiti neprovediva naslijeđena pravila koja se temelje na zastarjelom načinu razmišljanja i umjesto toga se fokusirati na kupce — kockaju li oni za zabavu ili trguju u ekonomske svrhe? Ne zato što je prvo loše, a drugo dobro, već zato što zahtijevaju različite regulatorne ciljeve. Regulacija finansijskog tržišta trebala bi se fokusirati na ono što je dobro za ekonomiju - učinkovita tržišta i snažno formiranje kapitala - štiteći ulagače kako bi se očuvalo povjerenje u tržišta, a ne zaštitu ulagača od njih samih.
Naravno, problem je u tome što različiti ljudi mogu različito koristiti ista tržišta na različite načine. Ljudi mogu svakodnevno trgovati dionicama za zabavu bez ikakve ekonomske svrhe, dok drugi mogu ozbiljno koristiti tržišta predviđanja. Umjesto insistiranja na tome da su tržišta predviđanja ili potpuno kockanje ili potpuno trgovanje, regulacija bi se trebala fokusirati na ono što klijenti rade.
To ne znači da ne možemo pokušati pomoći problematičnim kockarima ako gube novac koji si ne mogu priuštiti na srećkama ili trgovanju dionicama, ali to je potpuno odvojena aktivnost. Treba se pristupiti direktno pojedincima s problemima, a ne izmišljanjem neprovedivih oštrih razlika između dobrog preuzimanja rizika i lošeg kockanja.
.webp){kind=icon}
