text size
Milijarder može kupiti fudbalski klub, može mu izgraditi stadion, trening-centar i globalnu komercijalnu mrežu, ali kada poželi nekoliko stotina miliona eura svog kapitala pretvoriti u novi tim, stvari postaju znatno kompliciranije. Evropski fudbal ušao je u period u kojem prihodi kluba sve više određuju njegovu sportsku potrošnju.
Premier liga od ove sezone ima novi sistem, UEFA je potpuno uvela limit troškova ekipe od 70 posto, Španija svakom klubu određuje individualni plafon, Francuzi regulatoru daju mogućnost direktnog ograničavanja plata i transfera, dok Njemačka ostaje više usmjerena na solventnost klubova.
Rezultat je tržište na kojem Manchester United, Barcelona, Bayern, Juventus i Paris Saint-Germain mogu istog dana pregovarati s istim igračem, ali njihovu sposobnost da zaključe posao određuju različita domaća pravila. Ako igraju Ligu prvaka, Evropsku ligu ili Konferencijsku ligu, preko tih pravila dolazi i UEFA-in sistem.
Za razumijevanje današnjih transfera zato više nije dovoljno znati koliko je vlasnik bogat. Važnije je koliko klub zarađuje, koliko troši na plate, koliko amortizacije nosi iz prethodnih transfera i kakav računovodstveni rezultat ostvaruje prodajom igrača.
Premier liga je upravo promijenila sistem
Najveća promjena dogodila se u Engleskoj. Premier liga je od početka sezone 2026/27 ukinula Profitability and Sustainability Rules, poznatije kao PSR, i prešla na Squad Cost Ratio i Sustainability and Systemic Resilience. Osnovni SCR prag dopušta klubu da na igrače i glavnog trenera troši do 85 posto fudbalskih prihoda i rezultata ostvarenog trgovinom igračima. U obračun ulaze plate, provizije agenata te amortizacija i umanjenje vrijednosti transfera. Liga istovremeno prati likvidnost, obrtni kapital i stanje bilansa.
Premier liga je ostavila i prostor za privremeno prekoračenje osnovnog praga. Početni maksimalni takozvani Red Threshold može dosezati 115 posto, ali se taj prostor smanjuje kada klub koristi prekoračenje. Prelazak krajnje granice može dovesti do oduzimanja bodova.
Logika je zanimljiva i zbog konkurencije. Engleski klub koji ne igra evropska takmičenja mora poštovati domaći prag od 85 posto. Onaj koji igra Evropu istovremeno ulazi pod strožiji UEFA-in režim od 70 posto. Premier liga otvoreno navodi da dodatnih 15 procentnih poena klubovima izvan Evrope treba ostaviti više prostora da pokušaju sustići etablirane evropske učesnike.
Depositphotos
Istovremeno traje proces koji pripada prethodnoj regulatornoj eri. Manchester City još čeka odluku o 115 navodnih kršenja finansijskih pravila za koja ga je Premier liga optužila 2023. godine. Izvršni direktor lige Richard Masters priznao je u augustu da postupak traje duže nego što se očekivalo. City optužbe osporava.
UEFA postavlja zajednički plafon
UEFA-in Squad Cost Rule sada je potpuno spušten na 70 posto. U računicu ulaze troškovi relevantnih igrača i osoblja, amortizacija transfera, troškovi posudbi te naknade agentima i posrednicima. Na drugoj strani formule nalaze se prilagođeni operativni prihodi i rezultat transfernog poslovanja. Uz to postoji football earnings rule, koji posmatra finansijski rezultat kroz trogodišnji period. Osnovno dopušteno odstupanje iznosi pet miliona eura, a uz odgovarajuće vlasničke doprinose i kapital može se povećati do 60 miliona eura. Finansijski zdravi klubovi koji ispunjavaju dodatne kriterije mogu dobiti još prostora.
Ta pravila već proizvode vrlo konkretne posljedice. UEFA je krajem juna utvrdila da Newcastle i Juventus, uz još četiri kluba, među kojima je i Partizan, nisu zadovoljili football earnings rule. Newcastle je potpisao trogodišnji settlement agreement uz ukupnu kaznu od 10 miliona eura, od čega je sedam miliona uslovno, dok je Juventus dobio ukupnu kaznu od 20 miliona.
Još duža lista pala je na testu troška ekipe. Aston Villa, Chelsea, Newcastle, Nottingham Forest, Nice, Strasbourg, AEK, Fiorentina i Fenerbahçe imali su squad cost ratio iznad 70 posto. Aston Villa je dobila kaznu od 22,5 miliona eura, Strasbourg 25 miliona, a oba kluba suočena su i s ograničenjima registracije novih igrača za UEFA takmičenja ove sezone.
Tu se najbolje vidi koliko se promijenila ekonomija vlasništva nad klubom. Newcastle može imati izuzetno snažnog vlasnika, ali kapital vlasnika sam po sebi više ne otvara neograničen transferni prostor. Klub mora izgraditi prihode koji mogu nositi veličinu njegove ekipe.
Barcelona živi po sasvim drugom modelu
Španija finansijsku kontrolu provodi ranije. La Liga svakom klubu određuje individualni Límite de Coste de Plantilla Deportiva, odnosno maksimalni iznos koji može potrošiti na sportski kadar. U račun ulaze fiksne i varijabilne plate, socijalni doprinosi, bonusi, troškovi transfera, agentske provizije i amortizacija.
Klub predlaže svoj limit kroz budžet, a La Liga ga odobrava ili koriguje prema procjeni finansijske održivosti. Zbog toga špansko tržište često proizvodi situacije koje su navijačima teško razumljive, klub može postići dogovor s igračem, ali još mora imati finansijski prostor za njegovu registraciju. Barcelona je posljednjih godina postala globalno najpoznatiji primjer tog sistema. Svaki novi transfer, produženje ugovora ili prodaja igrača može promijeniti prostor koji klub ima za registraciju ostatka ekipe.
La Liga je za sezonu 2026/27. sistem dodatno prilagodila i, između ostalog, omogućila klubovima da pod određenim uslovima produže ugovor jednom igraču čak i kada nemaju dovoljan raspoloživi finansijski prostor.
Italija se približila UEFA-inoj granici
Italija je ove sezone napravila važan korak u sličnom pravcu. Za klubove Serie A indikator Costo del Lavoro Allargato u odnosu na prihode spušten je sa 0,8 u sezoni 2025/26. na 0,7 od sezone 2026/27. Drugim riječima, prošireni troškovi rada povezani sa sportskim kadrom sada su vezani uz prag od 70 posto prihoda.
Taj indikator dio je sistema kojim FIGC procjenjuje može li klub slobodno obavljati registracije igrača. Italijanski model zato sve više povezuje transfernu slobodu s postojećom finansijskom bazom kluba.
Istovremeno Juventus pokazuje kako se domaći i evropski regulatorni sistem mogu preklapati. Klub je ovog ljeta završio pod novim UEFA settlement agreementom zbog kršenja football earnings pravila, što će utjecati na njegov finansijski prostor i registraciju igrača u evropskim takmičenjima.
Francuzi mogu direktno zakočiti transfere
Francuska dugo ima jedan od najintervencionističkijih sistema u Evropi. Direction Nationale du Contrôle de Gestion, poznatiji kao DNCG, svake godine pregleda finansije profesionalnih klubova i može reagirati prije nego što problem preraste u insolventnost. Regulator može ograničiti masu plata, transferne naknade, registraciju igrača, a u najtežim slučajevima i administrativno premjestiti klub u niži rang.
Koliko su te ovlasti konkretne pokazao je juni ove godine. Lyonu je ograničena masa plata, Marseilleu i masa plata i transferne naknade, a sličnu restrikciju na plate dobio je Monaco.
Depositphotos
Francuski model zbog toga ima znatno više regulatorne diskrecije. DNCG gleda budžete i finansijsku održivost pojedinog kluba i može mu postaviti posebne uslove za nastavak poslovanja.
Njemačka i dalje gleda može li klub platiti račune
Bundesliga ima drugačiju tradiciju. DFL kroz godišnji proces licenciranja provjerava ekonomsku sposobnost klubova prve i druge lige. Klubovi moraju dostaviti bilanse, budžete, projekcije i podatke o obavezama te pokazati da mogu uredno izvršavati obaveze prema igračima, zaposlenima i poslovnim partnerima.
Njemački domaći sistem nema univerzalni squad-cost plafon poput UEFA-inog ili novog modela Premier lige. Finansijska disciplina više se gradi kroz licenciranje, kapitalnu bazu i dokazivanje sposobnosti normalnog poslovanja tokom sezone.
Bayern, Borussia Dortmund ili Bayer Leverkusen zbog toga na domaćem tržištu prolaze njemačku provjeru održivosti, dok nastupom u evropskim takmičenjima dolaze pod UEFA-in limit od 70 posto.
Isto tržište, različita pravila
Sve to stvara neobičnu strukturu evropskog fudbala. Klubovi posluju na gotovo jedinstvenom tržištu igrača, agenata, medijskih prava i sponzorstava, ali njihovu potrošnju kontrolira nekoliko različitih regulatornih režima. Transfer od 100 miliona eura zato nema isti finansijski efekt za svaki klub. Naknada se u računovodstvu uglavnom raspoređuje kroz trajanje ugovora igrača, na nju dolaze plata, agentske naknade i postojeći troškovi ekipe, dok prodaja drugog igrača može momentalno proizvesti veliki računovodstveni profit.
Zato klubovi sve češće razmišljaju o transfernom tržištu kao o upravljanju bilansom. Akademski igrači imaju posebnu vrijednost jer je njihova knjigovodstvena vrijednost obično vrlo mala, pa veliki dio prodajne cijene može odmah završiti kao profit. Veliki komercijalni ugovor može otvoriti dodatni prostor za ekipu, ali regulator može provjeravati odgovara li njegova vrijednost tržišnim uslovima.
Posljedica se već vidi na tržištu. Bogatstvo vlasnika ostaje velika prednost, ali sposobnost kluba da generira prihod postaje ključna valuta evropskog fudbala.
Real Madrid, Bayern ili Manchester United desetljećima su gradili stadione, globalnu publiku, sponzorske ugovore i komercijalne prihode. Novi kapital može pokušati ubrzati taj proces, ali ga regulatorna pravila sprečavaju da cijeli jaz zatvori samo transfernom potrošnjom.
Upravo zbog toga će rasprava o finansijskom fair playu vjerovatno postajati sve političnija. Regulatori žele stabilnije klubove i manje finansijskih avantura koje završavaju dugovima i krizama. Ambiciozni vlasnici i klubovi koji pokušavaju ući među elitu vide sistem koji najvećima daje prednost proporcionalnu prihodima koje već imaju.
Evropski fudbal tako ulazi u novu fazu borbe za konkurentnost. Novac je i dalje presudan. Pitanje koje će sve češće odlučivati pobjednike glasi - koliko tog novca regulator dopušta pretvoriti u kvalitet ekipe?
.webp){kind=icon}
