Hrvatska je otkrila evropski problem sporta: Novac stiže javno, a nestaje privatno

Afera u Hrvatskom skijaškom savezu otvorila je neugodno pitanje koje je mnogo veće od jednog saveza, jednog sporta i jedne istrage. Ako su sumnje USKOK-a tačne, iz sistema koji je trebao finansirati skijanje, reprezentacije, pripreme i razvoj sportista godinama je izvlačen novac kroz mrežu faktura, firmi i usluga, čija se stvarna vrijednost sada istražuje. Iznos od gotovo 30 miliona eura dovoljno je velik da ovu priču izvuče iz rubrike crne hronike i prebaci u javne finansije.

Hrvatska ovdje nije izuzetak zato što država finansira sport. To rade gotovo sve evropske zemlje. Izuzetak može postati samo ako se pokaže da je sistem godinama više vjerovao papirima nego stvarnoj kontroli.

Evropski sport, naročito olimpijski i tzv. bazni sport, ne funkcionira po američkoj logici franšiza, privatnog kapitala i zatvorenih liga. Njegova osnova je piramida - lokalni klubovi, regionalni savezi, nacionalne federacije, evropska i svjetska tijela. EU taj model i dalje opisuje kao sistem u kojem federacije imaju autonomiju da upravljaju sportom, ali u granicama evropskog prava i principa dobrog upravljanja. Drugim riječima, sport ima pravo na autonomiju, ali ne i na imunitet od nadzora kada troši javni novac.

Upravo je tu srž hrvatskog slučaja. Problem nije u tome što država plaća sport. Problem je u tome šta se dešava nakon što novac uđe u savez.

Hrvatski model nije evropska anomalija

Hrvatska sport tretira kao javni interes. Državni novac ide kroz programe javnih potreba, krovne sportske organizacije i nacionalne saveze. Za 2026. godinu Hrvatski olimpijski odbor dobio je više od 52 miliona eura kroz program javnih potreba u sportu, što pokazuje da se ne radi o simboličnoj podršci, nego o ozbiljnom javnom finansijskom toku.

To samo po sebi nije sporno. Naprotiv, bez javnog novca veliki dio evropskog sporta ne bi postojao u današnjem obliku. Skijanje, veslanje, judo, atletika, gimnastika, jedrenje, paraolimpijski sport i veliki dio omladinskog sporta nemaju tržište koje može platiti trenere, pripreme, putovanja, opremu i međunarodna takmičenja.

Zato je pogrešan zaključak da afere znače da država treba izaći iz sporta. Ispravniji zaključak je da država mora znati gdje njen novac završava.

Velika Britanija je tu najkorisniji kontrast. UK Sport i Sport England imaju Code for Sports Governance, skup pravila koji je obavezan za organizacije koje traže javni novac. To nije lijepa brošura o transparentnosti, nego uslov za finansiranje. Organizacije koje žele državni ili lutrijski novac moraju ispuniti standarde upravljanja, odgovornosti, finansijskog integriteta i transparentnosti.

To mijenja logiku odnosa države i sporta. Savez više ne dobija novac zato što je savez. Dobija ga zato što ispunjava pravila. A ako ih ne ispunjava, novac može biti zaustavljen.

Guardian je prošle godine pisao da je engleski Rugby Football League rizikovao gubitak dijela paketa od 16 miliona funti zbog pitanja upravljanja i usklađenosti s kodeksom Sport Englanda. To je tačka koju bi Hrvatska, ali i ostatak regije, morali pažljivo čitati, sankcija ne smije doći tek kada policija uđe u savez. Sankcija mora postojati već kod slabog upravljanja.

Francuska: Država je jaka, ali traži nove izvore

Francuska je drugi model. Tamo država tradicionalno ima snažnu ulogu u sportu, od infrastrukture do olimpijskog programa. Sistem je centraliziraniji, više oslonjen na javne institucije i velike nacionalne ciljeve. To je model koji dobro proizvodi velike sportske događaje, olimpijske pripreme i široku javnu infrastrukturu.

Ali ni Francuska ne želi beskonačno nositi cijeli trošak. Sve više se traži kombinacija javnog novca, lokalnih vlasti, privatnog kapitala i sponzora. Pouka je jasna, javni novac ostaje temelj, ali ne smije biti jedini izvor. Kada je država skoro jedini finansijer, savezi se lako naviknu na sigurnost bez tržišne discipline.

Depositphotos

Njemačka ima drugačiju filozofiju. Tamo je važan princip supsidijarnosti, država pomaže tamo gdje sportske organizacije i tržište ne mogu sami. Savezi imaju autonomiju, ali javni novac se opravdava javnim interesom, a ne samim postojanjem organizacije. To je zdravija postavka od modela u kojem savez prvo računa na državu, a tek onda razmišlja o vlastitoj odgovornosti.

Nordijske zemlje pokazuju treći put. One mnogo ulažu u sport, ali fokus nije samo na elitnim rezultatima. Veliki dio novca ide prema lokalnim klubovima, djeci, fizičkoj aktivnosti, zdravlju i infrastrukturi. To je važna razlika. Kada se sport finansira kao javno zdravlje i društvena infrastruktura, onda je lakše objasniti zašto porezni obveznici plaćaju sistem. Kada se finansira uglavnom kao zatvorena mreža saveza, onda svaka afera ruši povjerenje u cijeli model.

Hrvatska afera kao evropsko upozorenje

Hrvatski slučaj je zato važan i izvan Hrvatske. On pokazuje šta se može desiti kada sportska autonomija postane štit od ozbiljne provjere. Savezi moraju imati slobodu da biraju trenere, selektore, takmičarske planove i razvojne programe. Ali ne mogu imati slobodu da javni novac troše kroz zatvorene krugove ugovora koje niko stvarno ne provjerava.

Najveća slabost takvih sistema nije uvijek krađa. Nekad je to atmosfera u kojoj niko nije direktno odgovoran. Ministarstvo kaže da je novac išao kroz programe. Krovna organizacija kaže da savezi imaju vlastitu pravnu osobnost. Savez kaže da postoje revizori. Revizori kažu da provjeravaju dokumentaciju. Nadzorni odbori postoje na papiru. I onda, kada slučaj eksplodira, svi su bili u sistemu, ali niko nije bio na mjestu gdje se stvarno vidi novac i njegova krajnja destinacija.

To je evropski problem u malom. Sport je dugo uživao poseban status jer donosi medalje, emociju, nacionalni prestiž i politički kapital. Dok reprezentacije pobjeđuju, javnost rijetko pita kako tačno izgleda finansijska mašina iza rezultata. A ta mašina je sve skuplja.

Za Hrvatsku je posebno nezgodno što je afera izbila u skijanju. To nije običan sport u hrvatskoj kolektivnoj memoriji. To je sport Janice Kostelić i Ivice Kostelića, dokaz da mala zemlja može proizvoditi svjetske šampione. Upravo zato je skijaški slučaj simbolički jak, ako se novac mogao gubiti u sportu koji ima takvu reputaciju i vidljivost, šta se tek može dešavati u manje vidljivim savezima!?

Šta je dobar evropski model

Dobar model nije onaj u kojem država prestaje plaćati sport. To bi bio najlakši, ali i najštetniji odgovor. Dobar model je onaj u kojem se javni novac pretvara u ugovor, a ne u rutinsku doznaku.

HINA/Damir Senčar

To znači nekoliko stvari. Prvo, svaki savez koji prima javni novac mora imati javno dostupne finansijske izvještaje, jasne kriterije potrošnje i objavljene veće ugovore. Drugo, revizija ne smije gledati samo postoji li račun, nego je li usluga stvarno obavljena, po kojoj cijeni i s kim je firma povezana.

Treće, nadzorni odbori ne smiju biti ukras. U njima moraju sjediti ljudi koji nisu dio istog sportskog kruga i koji imaju znanje da čitaju finansije. Četvrto, javno finansiranje ne treba mjeriti samo medaljama. Medalje su važne, ali javni interes uključuje i broj djece u sportu, razvoj trenera, dostupnost infrastrukture, integritet, rodnu ravnopravnost, rad s mladima i transparentnost.

Peto, sankcije moraju biti automatske. Ako savez ne ispunjava standarde upravljanja, novac se smanjuje, zamrzava ili preusmjerava prema sportistima i klubovima kroz drugi kanal. To je lekcija iz zrelijih evropskih sistema. Autonomija sporta ne nestaje, ali se redefinira. Savez može biti autonoman u sportskim odlukama. Ne može biti autonoman od javne odgovornosti.

Za regiju je ova priča još važnija

Hrvatska je u sportu često bolji sistem od ostatka regije. Ima više novca, bolju infrastrukturu, jače institucije i veći kontinuitet rezultata. Baš zato je ova afera korisna lekcija i za susjedne zemlje. Ako se ovakav problem može razviti u Hrvatskoj, onda se u slabijim sistemima vjerovatno može razviti još lakše, samo uz manje medijske i istražne vidljivosti.

Evropa finansira sport jer sport nije samo zabava. On je javno zdravlje, obrazovanje, lokalna zajednica, turizam, međunarodni prestiž i industrija. Ali upravo zato što sport više nije samo igra, ne može više živjeti po starim pravilima zatvorenih saveza i internih dogovora.

Hrvatska afera nije dokaz da je javno finansiranje sporta pogrešno. Ona je dokaz da je javni novac u sportu postao prevelik za stari nivo kontrole. Evropa neće prestati plaćati sport. Ali će sve manje tolerirati sport koji javni novac prima kao pravo, a račune polaže tek kada dođe policija.