Da li škole fudbala u regionu imaju šansu da stvore novog Messija

Škole fudbala u Adria regionu, u koje djeca kreću sa željom da nauče da driblaju kao Messi, napadaju kao Ronaldo ili Lewandowski i zabijaju golove kao Haaland ili Mbappe, uglavnom rade pod okriljem najpoznatijih fudbalskih klubova, dok je sve više i onih koje su u privatnom vlasništvu i koje osnivaju poznati treneri ili fudbaleri.

Škole fudbala koje organizuju najveći klubovi okupljaju i najveći broj polaznika i na taj način od najranijeg uzrasta stvaraju igrače za prvi tim, a onda kad dijete izraste u profesionalnog igrača, imaju priliku da profitiraju njegovom igrom u klubu ili transferom/prodajom drugom klubu. Neke od škola u okviru poznatih klubova u regionu imaju grupe djece kojoj ne naplaćuju članarine, dok ih većina na taj način prihoduje značajna sredstva.

S druge strane, postoje privatne škole fudbala ili, kako se često nazivaju, fudbalske akademije, koje takođe generišu prihode od članarina, ali imaju i troškove unajmljivanja terena, sportskih sala, zarada trenera..., jer u većini slučajeva nemaju, kao tradicionalni klubovi, svoju infrastrukturu i stalno zaposlene trenere. 

Fudbalske škole razlikuju se po stepenu stručnosti kadra, programima i uslovima za razvoj talenata, te dobrim konekcijama s agentima. Od svega ovoga zavisi i cijena mjesečnog članstva koja varira od škole do škole i kreće se od 15 evra do 100 evra, ali jedno ih povezuje - posvećenost razvoju igrača, te organizacija turnira, kampova i takmičenja zarad razvoja discipline i takmičarskog duha.

Uspješnost, odnosno isplativost vođenja škole fudbala nesumnjivo može biti na visokom nivou, imajući u vidu stepen interesovanja za fudbal u regionu. Ako je osnivač poznati klub ili neko poznato/stručno lice - to utiče na renome škole, a samim tim i na brojnost polaznika.

Međutim, nije sve tako jednostavno u praksi... "Veliki je izazov voditi školu fudbala danas zbog jake konkurencije", slažu se sagovornici Bloomberg Adrije u Bosni i Hercegovini (BiH), Srbiji, Hrvatskoj i Sjevernoj Makedoniji.

BiH: Članarine od 20 do 50 evra, u klubovima navode da "stvaraju zvijezde"

Da stvaraju fudbalere koji izrastu u svjetske i evropske zvijezde hvale se u školama fudbala u BiH koje rade pod okriljem najuspješnijih fudbalskih klubova Željezničar, Sarajevo, Borac i Zrinjski.  

U FK Željezničar iz Sarajeva navode da omladinska škola sa 440 polaznika s pravom predstavlja temelj i ponos ovog kluba te da generacijama stvaraju sjajne fudbalere koji su imali značajne internacionalne karijere.

"Politika našeg Kluba zasniva se na pažljivom i posvećenom radu s omladinskim kategorijama", ističu u ovom Klubu.

Upravo je u toku i upis u Akademiju FK Sarajevo iz kojeg navode da otvaraju svoja vrata kako bi otkrili novu generaciju profesionalnih igrača. Imaju selekcije u kojima treniraju djeca od 10 godina, pa do mladih od 19 godina. U školi FK Zrinjski iz Mostara igraju pioniri, kadeti i juniori (od 15 do 19 godina).

FK Sarajevo U10 (fksarajevo.ba)

 

Od prvog dana postojanja omladinska škola jedan je od stubova FK Borac iz Banjaluke, osnovana s ciljem da okupi talentovane mališane željne fudbalskog znanja i da kroz stručni rad stvara fudbalere za seniorsku ekipu ovog kluba.

"Naša škola nudi različite programe treniranja prilagođene uzrastu i sposobnostima polaznika i to početni nivo (uzrast 6-10 godina), srednji nivo (uzrast 10-14 godina) i napredni nivo (uzrast 14-18 godina). Programi su osmišljeni tako da omogućavaju postepeni razvoj igrača, s fokusom na tehniku, taktiku, fizičku pripremu i psihološku stabilnost. Upis u Omladinsku školu FK Borac otvoren je tokom cijele godine", navode u ovom Klubu.

Jedna od privatnih škola fudbala u BiH je i SB Academy, koju je u Banjaluci osnovao stoper moskovskog Spartaka i reprezentativac Srbije Srđan Babić.

Dječaci, ali i nekoliko djevojčica, od četiri do 10 godina sanjaju da igraju na velikim stadionima, a da li će se nekom ispuniti taj san, u razgovoru za Bloomberg Adriju Babić odgovara da se "nikad ne zna".

Da pokrene fudbalsku akademiju odavno je razmišljao, ali su se sve kockice složile ove godine i u septembru su upisali prve grupe. "Ako se trenira i ako postoji podrška, djeca i sportisti iz ovog regiona u dosta većem broju mogu da uspiju. Uvijek je ovdje bilo talentovane djece, međutim nismo imali najbolje uslove za razvoj", naglašava Babić.

Babić kaže da se na ulazak u biznis putem osnivanja akademije odlučio dok je još aktivni igrač. "Želim i da iskoristim svoje konekcije koje sam ostvario u toku karijere, da danas-sutra ta djeca odu na turnire vani, do Italije, Austrije..., zašto ne i do Moskve, da vide kako se radi u mom današnjem klubu Spartaku", ističe on.

SB Academy (Facebook page)

 

Mjesečne članarine u školama fudbala u najuspješnijim fudbalskim klubovima u BiH variraju od 20 do 50 evra, a slično je i u privatnim školama fudbala. Cijene su, međutim, podložne promjenama u zavisnosti od toga da li se organizuju posebno ljetne, zimske ili druge lige ili kampovi u okviru kojih se dodatno trenira ili igraju utakmice, što utiče na povećanje mjesečnog troška po djetetu.

Emir Kurtić, koji vodi jednu od škola fudbala - Academica Sarajevo, kaže da cijenu članarine određuje i lokacija, te da se u Sarajevu rijetko više može naći škola po cijeni od 30 evra mjesečno. "U drugim krajevima BiH, zbog niže cijene terena i troškova života, može se naći članarina i po 20 evra", navodi Kurtić.

Srbija: Oko 30.000 djece u zemlji godišnje upiše školu fudbala

Oko 30.000 djece u Srbiji godišnje upiše školu fudbala, prema dostupnim podacima fudbalskih saveza i sportskih udruženja, mada taj broj zavisi i od popularnosti u datom momentu, uspjeha reprezentacije i većih klubova, uslova u školama. Očekivano, najviše polaznika bilježe gradovi poput Beograda, Novog Sada, Niša i Kragujevca.

"U posljednje vrijeme ima dosta novih škola, pa je i razlika u cijeni i kvalitetu rada veća. Najprije mislim na ono što dijete dobija za plaćenu članarinu, a kao trener moram reći da je kvalitet rada opao. U našem klubu dosta pažnje posvećujemo i društvenim mrežama, gdje deca i roditelji mogu dobro da se upoznaju s našim pristupom, strategijom... Ono što nam od prvog dana donosi najviše novih članova jeste kvalitetan, stručan rad s djecom uzrasta do 14 godina", kaže za Bloomberg Adriju Aleksandar Krstić iz škole Atacante.

Najpoznatije i naprestižnije, ne samo u Srbiji, već i u regiji, su svakako škole/akademije fudbala Zvezde i Partizana, kako zbog duge tradicije i zvučnog imena, tako i zbog toga što redovno "izbacuju" igrače za prvi tim.

Kao i prethodne dvije, i fudbalska akademija OFK Beograd važi za jednu od najboljih u Srbiji kada je riječ o pristupu mladima, a akademija Deki 5, koju je osnovao nekadašnji reprezentativac i jedan od najuspješnijih srpskih fudbalera Dejan Stanković ističe se savremenim metodama rada i individualnim pristupom svakom djetetu/igraču.

Poznata je i fudbalska škola Atacante u Beogradu, ali i Brazilska fudbalska akademija koja kombinuje srpski i brazilski stil igre i radi na razvoju kreativnosti i slobode u igri te nudi mogućnost upisa na intenzivne kurseve s trenerima iz Brazila.

"Veliki je izazov voditi školu fudbala danas zbog jake konkurencije, i to se posebno osjeća u proteklih pet-šest godina. Ali, bitno je i šta smatrate zdravom konkurencijom - to su za nas samo škole koje rade posvećeno. Mi smo, doduše, prvenstveno fokusirani na inostranstvo i saradnju s jakim inostranim akademijama fudbala koje prate razvoj naše djece", kaže nam Mihajlo Jovanović, vlasnik Atacantea.

Članarine u svim ovim akademijama/školama u Srbiji kreću se od 5.000 dinara (oko 40 evra) do 12.000 dinara (oko 100 evra) mjesečno, a cijene uglavnom diktiraju upravo renome, kadar (stručno osoblje), uslovi, mogućnosti i prilike za razvijanje profesionalne karijere...

Isplativost i(li) profitabilnost škola fudbala

Veće škole, poput Crvene zvezde ili Partizana, bilježe i po nekoliko stotina polaznika u jednoj rundi, što nadalje utiče na nivo isplativosti. Uz nove polaznike i solidan broj fudbalera koji su već tu (pionira, kadeta, omladinaca), najpoznatije škole fudbala u Srbiji ostvaruju značajne prihode samo od toga, a posebna priča su drugi izvori finansiranja (npr. sponzorstva).

Konkretno, škola sa 200 polaznika, gdje je prosječna mjesečna članarina 8.000 dinara (oko 70 evra), mjesečno generiše 1,6 miliona dinara (oko 13.700 evra). Ipak, treba imati u vidu da je to samo jedan dio prihoda i da nije čist profit, jer dobar dio novca odlazi na rashode poput iznajmljivanja/održavanja terena, opreme, plaćanja trenera i drugih operativnih troškova.

Troškovi jedne škole fudbala, svakako, zavise i od lokacije, kvaliteta opreme, broja zaposlenih trenera, ugovora s agentima, organizovanja kampova i turnira. Fudbalske škole često ljeti organizuju kampove i individualne treninge, gdje imaju i prihode i rashode. Isplativost vođenja fudbalske škole zavisi, dakle, od broja polaznika, ali i od saradnje s kompanijama/brendovima. U velikim gradovima, gdje je konkurencija jaka, naročito se očekuje da neka fudbalska škola (ako tek počne da radi) uloži mnogo u kvalitetne terene, opremu, trenere i raznovrsne programe i marketing, što, zajedno s konkurentnim cijenama, može dati dobre rezultate u prvim godinama rada, a kasnije čak izvanredne.

Emir Kurtić (efsa.unsa.ba)

 

Kurtić: Škole fudbala su društvena kategorija

Emir Kurtić s Katedre za menadžment i organizaciju Ekonomskog fakulteta u Sarajevu za Bloomberg Adriju kaže da smatra da je pogrešno posmatrati škole fudbala kao biznis. "Kao profesor menadžmenta tvrdim da to nije biznis jer, da bi se nešto zvalo biznisom, mora imati mnogo elemenata biznisa, kojih u školama fudbala nema. Škole fudbala su jedna društvena kategorija koja osigurava postojanje sporta i omogućava da veliki broj djece dobije priliku da igra na određenim takmičenjima i da se dodatno razvija", ističe Kurtić.

Kurtić, koji i sam vodi jednu od škola fudbala - Academica Sarajevo, kaže da ovakve škole posluju na nuli i uspijevaju da pokriju troškove i prežive, te da tu niko nije u prilici da ostvari ekstra profit.

"Najveći broj škola fudbala radi na tuđim, privatnim, terenima, ili još češće na terenima kojima upravljaju različite javne ustanove, i to je jedan od gorućih problema, jer su cijene koje škole plaćaju za terene izuzetno visoke. Trošak za terene se prenosi sa škola na roditelje koji plaćaju članarine i kako vrijeme bude išlo, plaćaće sve veće i veće članarine", ističe Kurtić.

Tako se dešava ono što niko ne želi, a to je da ćemo vremenom imati sve manje djece jer će sve manje ljudi imati mogućnost da djetetu priušti treniranje fudbala, smatra on.

 

Posao trenera relativno izgubio vrijednost i kredibilitet A kad smo kod plaćanja trenera, što je jedan od stubova za privlačenje stručnih kadrova na konkurentnom tržištu, Krstić i njegove kolege treneri Marko Nikolić i Stefan Gojković, kao i vlasnik Jovanović, koji je ujedno glavni trener, ističu za Bloomberg Adriju da je "taj posao, nažalost, kao i većina profesija, relativno izgubio vrijednost i kredibilitet". Ipak, kažu da na toj promjeni, odnosno vraćanju renomea poslu trenera, treba da rade isključivo oni sami, sa ciljem da uvjere dijete da je njegov razvoj prioritet osoblja škole. Kurtić kaže da treneri u nekim školama imaju mogućnost da osiguraju nešto bolje uslove rada. "Ali, uglavnom svi treneri rade još neki posao, što je signal da u školama fudbala u tom smislu nema dovoljno sredstava da je neko full time trener", ističe Kurtić.

  

Hrvatska: Dinamo ne naplaćuje članarinu za registrovane igrače

Hrvatske škole fudbala djecu uglavnom upisuju tek poslije navršenih šest godina. Profesionalni klubovi velikom većinom primaju svu predškolsku djecu na treninge, dok djeca starija od 12 prolaze selektivni proces. Amaterski klubovi nisu toliko izbirljivi po pitanju starije djece, jer su im članarine od škole fudbala jedan od najvažnijih izvora prihoda.

Što se cijena članarina u Hrvatskoj tiče, manje-više su slične, ali se može razlikovati način njihove naplate. Neki naplaćuju kompletnu godišnju članarinu odjednom, dok drugi to rade na mjesečnoj bazi i ne naplaćuju ljetne članarine (kad djeca ne treniraju).

Konkretno, u Dinamu registrovani igrači ne plaćaju ništa, klub pokriva i troškove putovanja djece, a roditelji plaćaju samo opremu. Uz to imaju i otvorenu školu koja se plaća oko 50 evra mjesečno. U Lokomotivi roditelji plaćaju oko 40 evra članarine, sami plaćaju putovanja i opremu, a takav je slučaj i s većinom drugih klubova.

Inače, samo troškovi opreme za dijete mogu se lako popeti iznad iznosa od 300 evra godišnje.

Dinamo juniori (gnkdinamo.hr)

 

Za manje privatne škole fudbala je specifično da ih osnivaju entuzijasti poput Stipe Tokića, koji je počeo rad u vrtićima u Zagrebu. On je osnovao školu fudbala za najmlađe pod imenom Bubamara, koja je izrasla u jednu od najpoznatijih institucija dječijeg fudbala u Zagrebu, a sam Tokić uspješno vodi nogometni klub Prečko.

Sličan je model i u drugim hrvatskim gradovima, a neke od škola vode proslavljeni fudbaleri kojima je taj posao na kraju bio odskočna daska za trenersku karijeru.

Zanimljiv je podatak da je najuspješniji sportski preduzetnik u Hrvatskoj lani bio proslavljeni trener Ante Čačić, koji je sa svojom fudbalskom školom imao prihode od 2,3 miliona evra, čime je iza sebe ostavio aktuelne fudbalske zvijezde domaće lige poput Marka Livaje i Brune Petkovića.

Čačićeva škola je u odnosu na 2022. godinu imala rast prihoda i dobiti preko 150 odsto, a u 2023. mu je ostalo 860 hiljada evra čiste zarade. U međuvremenu, pokazuju podaci hrvatske Finansijske agencije, škola je ugašena.

Neslavno se ugasila i možda najpoznatija fudbalska akademija koju je osnovao najbolji strijelac hrvatske reprezentacije svih vremena Davor Šuker. On je svoju Davor Šuker Soccer Academy predstavio 2001. godine, a konačno je propala 2018.

 

Sjeverna Makedonija: Troškove za omladinske timove trebalo bi da snose prvoligaši

Generalno, svaki klub koji je dio prve lige u Sjevernoj Makedoniji mora da ima omladinske kategorije, počevši od mlađih pionira, pa sve do omladinaca. Ostali uglavnom funkcionišu kao privatni klubovi ili škole, gdje se generalno plaća od 15 do 35 evra mjesečno, zavisno od toga koliko puta nedjeljno djeci omogućavaju treninge.

Za djecu iz klubova prve lige, uzrasta od sedam do 12 godina, postoji i funkcioniše dečija liga (regionalno podijeljena na sedam regiona), gdje se svake nedjelje održavaju utakmice. Međutim, igra se na manjim terenima s manjim golovima, koji su u Skoplju u vlasništvu Fudbalske federacije Makedonije (FFM), dok su u drugim regionima negdje opštinski, a negdje klupski tereni.

"Za njih troškove snosi klub, a roditelji eventualno treba da plate za klupsku opremu ili administrativne troškove, na primjer. I zbog toga klubovi dobijaju kompenzacije za transfer, ako kasnije dijete napusti zemlju, na osnovu toga što su kao klub učestvovali u njegovom razvoju kao fudbalera. To je strogo odredila UEFA", kaže Zlatko Andonovski, portparol FFM-a.

U realnosti, međutim, svuda se plaća za fudbalske treninge djece, iako bi troškove za omladinske timove trebalo da snose sami prvoligaši. "Nažalost, sve škole koje su dio fudbalskih klubova na neki način se samofinansiraju članarinama", kaže Đorđe Hristov, sportski direktor FK Park.

Gjorgji Hristov (Privatna arhiva)

 

Konkretno, u školi pod njegovim vodstvom članarina košta oko 25 evra, a treninzi se održavaju četiri puta nedjeljno (u zavisnosti od grupa), uz jednu utakmicu nedjeljno. On kaže da kod njih roditelji ne moraju dodatno da troše novac za sportsku opremu, jer sama škola obezbjeđuje sve potrebno.

"Mi smo jedina škola koja radi tokom cijele godine, bez pauza u januaru i julu, kao što to rade druge škole", kaže Hristov dodajući da je interesovanje veliko.

"Imamo nekoliko kategorija za uzrast od šest do 16 godina. Oni koji napune 16 godina i posebno su talentovani treba da budu na pragu prvih timova, bez obzira na to da li se radi o klubovima iz prve ili, na primjer, druge lige. To je filter, lijevak kroz koji najbolji nalaze svoj put. U svakom slučaju, treba imati na umu da je naša liga jedna od najmanje kvalitetnih u Evropi", kaže Hristov koji je bivši reprezentativac makedonske seniorske selekcije.

FK Park ima četiri grupe starijih omladinskih timova za koje klub plaća kotizaciju, dok za mlađe generacije kotizaciju plaćaju sami roditelji putem kluba.

FK Park

 

"FFM dobija novac od UEFA-e i zatim ga raspodjeljuje, po 150.000 evra godišnje za razvoj omladinskog fudbala za sve klubove prve lige, što smatram ozbiljnom sumom i više nego dovoljnom za pravilno funkcionisanje. Mi, s druge strane, ne dobijamo ništa, jer nemamo seniore koji igraju u ligi. Kao škole, od FFM-a dobijamo samo po šest lopti za svaku generaciju igrača. I pored toga, škole su mnogo organizovanije, bolje rangirane i proizvedemo kvalitetniju djecu", kaže Hristov, koji već 15 godina radi u omladinskom fudbalu, napominjući da dolazimo u situaciju da nemamo kvalitet u selekcijama, jer ako nema dobrih omladinskih ekipa u ligama, teško se stvara kvalitet za dobre rezultate.

"Klubovi treba da posvete više pažnje svojim mladim školama", ukazuje Đorđe Hristov.

Upravo FK Rabotnički je jedna od najboljih omladinskih škola među prvoligaškim klubovima u Makedoniji, koja ima djecu iz svake kategorije, tačnije svih 11 kategorija, od sedam do 19 godina, i za svaku uzrasnu kategoriju ima posebnog trenera. Imaju oko 300 djece, omladinaca i kadeta, i svi su registrovani preko FFM-a.

Generalni sekretar FK Rabotnički Nenad Monev kaže da postoje prelazni rokovi i tokom sezone, kada djeca mogu da pređu iz jednog u drugi klub, umjesto da se to po pravilu dešava na kraju sezone.

"Sada, na primjer, djeca rođena 2006. godine završavaju omladinsku ligu u maju i ako ne budu regrutovana u klubove, moraće sama da pronađu svoj put, jer zbog starosti više nemaju pravo da igraju u tim ligama", kaže Monev.

Kod njih mjesečna članarina iznosi 1.000 dinara (oko 16 evra) i plaćaju je svi kadeti i omladinci, odnosno do generacije 2006/2007. Naravno, postoje određeni izuzeci, na primjer za djecu za koju klub procijeni da su posebno talentovana, zatim za druge kategorije, kao što su djeca samohranih roditelja, socijalno ugrožene kategorije, ili za dvoje djece iz iste porodice kada se plaća samo za jedno dijete, ali to su stvari o kojima klub odlučuje interno.

Kakve fudbalere "prave" domaće škole i koliko djece ima šansu da dogura do elitnog fudbala

Domaće škole fudbala u okviru najjačih regionalnih klubova redovno "izbacuju" igrače iz mlađih kategorija u svoj prvi tim. Koliko su zaista uspješne u "pravljenju" kvalitetnih igrača pokazuje i broj igrača iz vlastite škole koji igraju u ovoj sezoni lige prvaka.

"Fudbal je javna stvar i svako dobro, talentovano dijete doći će do izražaja, svi ga vide, dobiće šansu i naći će svoj put. Pitanje je u kojim ligama će igrati? To zavisi od mnogih faktora: treninzi su samo 50 procenata, a ostalo zavisi od edukacije o ishrani, odmoru, obrazovanju i samom faktoru sreće. Ako se sve poklopi, dolazimo do kompletnog proizvoda. Ali, ako jedan od navedenih faktora nedostaje, tada već imamo problem. Od oko 300 djece, koliko imamo u boljem dijelu sezone, samo tri ili četiri postanu dobri fudbaleri", kaže Hristov.

Emir Kurtić kaže da je u posljednjih 10 godina otvoren veliki broj škola koje pokrivaju različita geografska područja i osiguravaju da veći broj djece ima priliku da trenira fudbal u svojim lokalnim sredinama, umjesto da se prevozi na veće udaljenosti. "To je na neki način usklađeno i s UEFA-inim smjernicama u vezi s razvojem fudbala, jer se očekuje i smatra se neophodnim da djeca u različitim uzrastima u toku jedne godine odigraju veliki broj utakmica, a to je moguće samo ako imate veliki broj pojedinačnih klubova i škola. Na taj način se zapravo čini usluga i velikim klubovima kojima škole pomažu da selektiraju one koji će jednog dana završiti kao elitni fudbaleri", naglašava Kurtić.

Nezvanični standardi govore da treba 10.000 pojedinaca, dodaje Kurtić, da bi "prosijali jednog vrhunskog igrača".

"To ne znači da među 10.000 pojedinaca neće biti 100 onih koji će zaraditi određenu egzistenciju od nogometa, ali su te brojke objektivno vrlo niske. Sport je samo jedna od industrija u kojoj postoji ograničen broj radnih mjesta. Ako posmatramo prve lige svih zemalja Evrope i desetak klubova vrijednih pomena iz druge lige, to je oko 900 firmi u kojima je oko 18.000 radnih mjesta, odnosno pozicija na kojima žele da igraju svi Evropljani, ali i oni s drugih kontinenata. Globalna konkurencija je velika za tako mali broj radnih mjesta", zaključuje Kurtić.

 

----U pisanju članka učestvovali Bojana Lazarević (Srbija), Miro Soldić (Hrvatska) i Mirjana Joveska (Sjeverna Makedonija).