"Bolje zajedno". To je optimistična poruka koju je Annalena Baerbock, nova predsjednica Opće skupštine Ujedinjenih naroda, izabrala za ovogodišnje, 80. po redu globalno zasjedanje. No američki predsjednik Donald Trump u svom je govoru potvrdio ono što se, prema riječima iskusnih diplomata na East Riveru, sve češće čuje u kuloarima UN-a: da je stvarni smjer bliži onome -"gore razdvojeni".
Kao i obično, Trump se obrušio na UN s podsmijehom, ali i na zemlje i ljude koje prezire. "Dvije stvari koje sam dobio od Ujedinjenih naroda", rekao je podrugljivo, "jesu loše pokretne stepenice i loš teleprompter". (Očito mu ni jedno ni drugo nije bilo po volji.) Dodao je da je, dok je on navodno "okončavao sedam ratova", "nažalost, u svim slučajevima UN ostao potpuno po strani".
To je danas ton Amerike - zemlje koja je suosnivač, domaćin i osam desetljeća glavni finansijer UN-a - koja, poput Krona, jede vlastitu tvorevinu. Lica okupljenih svjetskih čelnika bila su ozbiljna, a povremeno su se mogli čuti i uzdasi, jer su se pitali šta će biti s onim što diplomati zovu "međunarodna zajednica minus jedan". SAD možda i neće formalno napustiti UN, kao što je nekoć ostavio Ligu naroda, ali i ovakav zaokret dovoljan je da ga iz uloge glavnog pokrovitelja pretvori u kočničara cijelog sistema.
Dio tragedije leži u dubokom nerazumijevanju. Mnogi američki konzervativci, osobito pristaše MAGA pokreta, na UN gledaju poput Michaela Waltza, Trumpova novog ambasadora pri svjetskoj organizaciji. On ga je u saslušanju u Senatu opisao kao, u najboljem slučaju, neučinkovitu i prenapuhanu birokratiju koja troši američki novac na "woke" fraze umjesto na očuvanje mira, a u najgorem kao "antisemitsko i antiameričko leglo".
Bloomberg
Ovogodišnje zasjedanje dalo im je dovoljno materijala. Napetosti oko Izraela i Palestine rastu, a neke od najbližih američkih saveznica - Velika Britanija, Kanada, Australija i Francuska - priznale su palestinsku državu, kao što je to učinilo više od 140 od 193 članice UN-a. Time su se svrstale suprotno Izraelu i Trumpovoj administraciji, koja je čak ukinula vize palestinskim dužnosnicima koji su planirali doći u New York. Šire gledano, UN i Vijeće sigurnosti promatraju s distance dok ratovi i zločini muče svijet - od Sudana do Ukrajine.
Egzistencijalnu prijetnju UN-u stvara politički i finansijski pritisak iz Washingtona, najvećeg povijesnog finansijera organizacije. SAD snosi 22 posto redovnog budžeta UN-a, ali ga još nije uplatio. Umjesto toga, Trumpova administracija povukla je oko milijardu dolara i najavila nova smanjenja, što praktično znači gašenje humanitarnih i mirovnih misija.
Od povratka u Bijelu kuću Trump je najavio povlačenje SAD-a iz niza UN-ovih institucija - Svjetske zdravstvene organizacije, Pariskog klimatskog sporazuma, UNESCO-a i Vijeća za ljudska prava. "Ne postoji nijedna međunarodna organizacija o kojoj govori dobro. Nijedna. Kad god može, izvlači nas iz njih", rekao je Gregory Meeks, vodeći demokrat u Odboru za vanjske poslove Zastupničkog doma.
Administracija ide i dalje: prije deset godina UN je usvojio 17 ciljeva održivog razvoja - od iskorjenjivanja gladi i siromaštva do obrazovanja djevojčica u siromašnim zemljama i širenja čiste energije. Ove je godine Washington te ciljeve službeno "odbacio i osudio" kao ljevičarski i "woke".
Za razliku od Joea Bidena, Trump ne pokazuje interes ni za reformu najtvrđeg dijela UN-ova sistema, Vijeća sigurnosti, koje od 1945. ima istih pet stalnih članica s pravom veta. Dok Francuska i Britanija to pravo više ne koriste, SAD, Rusija i Kina danas ga pretvaraju u oružje, blokirajući rezolucije o sukobima od Bliskog istoka do Ukrajine i Korejskog poluotoka. Samo prošle sedmice SAD je uložio veto na prijedlog 14 članica koji je tražio trenutni prekid vatre u Gazi i oslobađanje talaca.
Vijeće sigurnosti mnogi smatraju nereformabilnim jer nijedna od velikih sila - Amerika, Rusija ili Kina - nije spremna odreći se veta koji paralizira ono što bi moglo biti globalno mirovno tijelo. Richard Gowan iz International Crisis Groupa kaže da Trumpu ovakvo stanje odgovara jer "odgovara njegovoj viziji da nekoliko velikih sila vodi prave poslove dok male države stoje po strani". Licemjerje je u tome što se za neuspjehe onda okrivljuje UN, a ne ti isti veliki igrači.
Bloomberg
"To je pranje prljave politike", kaže Anjali Dayal sa Sveučilišta Fordham. "UN je vrlo dobar u pranju njihove prljave politike". Primjer je rat u Siriji, gdje je, po njoj, Rusija bila ta koja nije dopuštala akciju, ali je dobar dio svijeta stekao dojam da UN jednostavno ne radi svoj posao.
"UN ne oblikuje svijet, svijet oblikuje UN", dodaje Gowan. Dok se Hladni rat bližio kraju, velike sile u Vijeću sigurnosti često su se slagale, primjerice u osudi iračke invazije na Kuvajt. Devedesetih su američki diplomati poput Strobea Talbotta govorili da "Sjedinjene Države svoju veličinu ne mjere sposobnošću da dominiraju drugima, nego da rade zajedno u interesu međunarodne zajednice".
Danas takav idealizam zvuči gotovo nestvarno. Ali američki čelnici koji su utemeljili UN bili su pragmatičari, ne utopisti. U aprilu 1945. godine, dok je rat još trajao, predsjednik Harry Truman pozvao je delegate u San Franciscu da stvore organizaciju koja će pružiti "razumna sredstva" za rješavanje sukoba bez "bombi i bajoneta".
Taj prizemljeni realizam sažet je u neformalnom motu UN-a, rečenici jednog od ranih glavnih tajnika koja stoji na ulazu u zgradu Opće skupštine: "UN nije stvoren da čovječanstvo odvede u raj, nego da ga spasi od pakla".
To je ono što Trump, Waltz i MAGA ne razumiju. Truman nikada ne bi držao lekcije međunarodnoj zajednici govoreći da je Amerika prva, niti bi blokirao svaki pokušaj da se unaprijedi stanje čovječanstva pitajući šta to donosi SAD-u, ne u sljedećim desetljećima nego u ovom ciklusu vijesti. Truman je shvatao ono što Trumpu izmiče: da je alternativa kakofoniji nasilje, a nasilje u modernom svijetu može značiti nuklearni pakao. Zato je svaki američki predsjednik do Trumpa američke interese smatrao isprepletenima s interesima svijeta i UN-a.
.webp){kind=icon}
