.webp){kind=icon}
Vladimir Putin, predani student ruske historije, dobro zna dvostruke prijetnje koje su uništile neke od njegovih prethodnika u Kremlju, od cara Nikolaja II do Mihaila Gorbačova: jedna je započeti i izgubiti rat, druga je uništiti ekonomiju. Njegova odluka da zamijeni nesposobnog ministra odbrane učinkovitim ekonomistom ima za cilj osigurati se od oboje, što može biti umirujuće za Putina i njegov krug, ali nikoga drugog.
Imenovanje Andreja Belousova predstavlja posebno opasnu kombinaciju jer će njegov zadatak biti postaviti ruski ratni stroj na održivije temelje, u vrijeme kada zemlju i dalje vodi čovjek vođen grandioznim vizijama. To zahtijeva preispitivanje Ukrajine i drugih bivših podanika Moskve, ali i Zapada.
Putinove poruke Rusima
Ako to zvuči alarmantno, obratite pažnju na ono što je Putin rekao Rusima od svog uvjerljivog ponovnog izbora u martu. Nema veze što je glasanje bilo unaprijed određeno i nije imalo nikakve veze s demokratijom. Osvojio je 88 posto i izašao s obnovljenim autoritetom i samopouzdanjem, ostavivši iza sebe prve katastrofe svoje invazije na Ukrajinu, pa čak i pobunu njegovog bivšeg kuhara koji je postao šef milicije - Jevgenija Prigožina.
Obraćajući se na paradi za Dan pobjede 9. maja na Crvenom trgu, Putin je optužio Zapad za kolonijalističku politiku koja podržava današnje ''naciste'' i izaziva međuetničke i sektaške sukobe diljem svijeta. Ruske strateške (nuklearne) snage, upozorio je, nikome neće dopustiti da prijeti domovini. Također je pokušao povezati današnju borbu protiv Ukrajine koju podržava NATO s onom iz Drugog svjetskog rata, u kojem je, kako je rekao, Rusija bila ostavljena da se tri godine sama bori protiv Hitlera, dok je Evropa podržavala njemački Wehrmacht.
Primamljivo je odbaciti ovu vrstu ahistorijskog rasvjetljavanja, ali to je pogreška iz tri razloga. Prvo, zato što će previše Rusa povjerovati u to. Drugo, zato što će veliki dio svijeta biti sklon ponavljati to, uključujući one na Zapadu poput Donalda Trumpa koji vide Putina kao saveznika u svojoj borbi protiv liberalizma. I konačno, zato što je prijetnja koju predstavlja Putinova Rusija stvarna, ne zbog neke stvarne namjere da pritisne nuklearno dugme ili napadne Poljsku, već zato što je njegovo razumijevanje domovine toliko ekspanzivno da "zaštita" njenih interesa mora neizbježno naići na otpor.
Dakle, pozabavimo se Putinovim tvrdnjama, u kojima, kao i često, ima taman dovoljno istine da zamagli veličinu laži. O neonacistima, da, Ukrajina ih ima. Ipak, Rusija ima dramatično veću ultradesničarsku zastupljenost u svom parlamentu od Ukrajine, koja ne radi ništa više nacistički nego se brani od agresije, baš kao što je to činio Sovjetski Savez 1941.
Što se tiče zapadnih nastojanja da oslabi i naškodi Rusiji, samo imajte na umu da je Moskva bila ta koja je napala suverenog susjeda bez provokacije, a zatim najavila aneksiju otprilike četvrtine teritorija tog susjeda, unatoč tome što je ne samo formalno priznala njihovu zajedničku granicu u međunarodnim ugovorima, nego je dala i garanciju da ih neće napasti 1994. godine. Ovdje postoji samo jedna kolonijalna sila koja pokušava pokoriti bivšeg podanika kršeći međunarodno pravo, a to je Rusija.
Putinova ideja domovina
Što se tiče Drugog svjetskog rata, historija je važna upravo zato što je sovjetska patnja bila tako velika. Posljedica uvjeravanja Rusa da je takav užas izazvan uz podršku tadašnjih zapadnih saveznika jeste da se i današnje laži lakše prodaju. Realnost je da je Sovjetski Savez preživio prve dvije godine Drugog svjetskog rata, sklopivši pakt o nenapadanju s Njemačkom i dogovor o podjeli Poljske. Nakon što je Hitler odstupio i izvršio invaziju, već je okupirao veći dio kontinentalne Evrope. Ali neokupirana Evropa nije podržala operaciju Barbarossa, a bez američke vojne i finansijske pomoći – što je Putin na kraju i priznao u svom govoru – nije jasno da bi Moskva mogla prevladati.
Ono što sve ovo čini opasnim jeste činjenica da je Putinova ideja domovine mnogo veća od trenutnih, međunarodno priznatih granica Rusije, što je atavizam koji se široko dijeli unutar Rusije. Njegovo razumijevanje pravog mjesta Rusije u svijetu također je beskrajno veće nego što to sugerira njena trenutna ekonomija i broj stanovnika.
Od ključne je važnosti razumjeti ovaj način razmišljanja, jer ono što vidimo je proces imperijalne dezintegracije koji je započeo s raspadom Sovjetskog Saveza 1991., ali ostaje neriješen i sve više osporavan. Prag prijetnje "domovini" ne zahtijeva napad na Rusiju. Do nje se može doći čim se bivši teritorij carstva odbije pokoriti volji Moskve, osujetivši Putinov pokušaj da Moskvu vrati na mjesto koje joj pripada kao središte velike sile, ravnopravne SAD-u, Kini, Evropi i Indiji.
Kontrola i obnova uticaja
Za sada je Putin potpuno okupiran vraćanjem kontrole nad Ukrajinom, ali ima nedovršenih poslova na Baltiku, Kavkazu i Moldaviji. Također ima želju za obnovu uticaja na Balkanu i u srednjoj Evropi, te ima potrebu oslabiti druge sile dok jača vlastitu. Što više uspjeha bude imao, to će više ovog nedovršenog posla preuzeti na sebe.
Za takozvane realiste, to je nešto što Zapad treba prihvatiti. Ali to je iskreno lako, jer se ne prepoznaje da bivši podanici Rusije također imaju uticaja, a nisu samo opunomoćenici Zapada u igri supersila. Putinovi ciljevi su recept za regionalnu nestabilnost. Ukrajinci su, na kraju krajeva, odbacili moć ruskih oružanih snaga iz Kijeva u prvim sedmicama rata, kada nisu imali zapadnu pomoć osim nekoliko protutenkovskih projektila čija je uloga u to vrijeme bila uvelike precijenjena. Gruzijci ponovo okupljaju ulice Tbilisija kako bi protestovali protiv popuštanja njihove vlade ruskom uticaju.
Za Putina je to sudbina, dug koji ima prema svojim prethodnicima u Kremlju. Evropski čelnici sada tek počinju shvaćati šta ta vizija implicira, dok je u SAD-u ruska politika postala previše isprepletena s domaćom politikom da bi ostala svrsishodna. Čelnici u obje regije morat će se fokusirati na izgradnju odbrane koja im je potrebna za odvraćanje Putina kao što je on pokazao fokusiranost imenovanjem Belousova. To će biti skupo, ali ni blizu tako skupo kao alternativa.
