Kako su tri krize pretvorile razvijeni svijet u taoca duga

Tek smo na četvrtini 21. stoljeća, a razvijeni svijet već je prošao kroz tri vrlo različite ekonomske krize. Prva je počela već na samom početku pucanjem dot-com balona, ali je bila uglavnom ograničena na financijska tržišta s kratkoročnim utjecajem na realnu ekonomiju. Druga je počela 2008. i bila je jedna od najvećih kriza u povijesti, a treća je nastupila 2020. pod utjecajem pandemije COVID-19 i mjera protiv širenja bolesti.

Izlazak iz svake zahtijevao je duboke državne intervencionističke politike, kako monetarne tako i fiskalne. U suštini je u temeljima svakog izlaska iz krize stajao neki oblik upumpavanja novca u sustav, što je bio funkcionalan pristup. Primjerice, SAD je od lipnja 2009. do veljače 2020. imao najduži niz bez kvartala s padom BDP-a u povijesti.

No nastao je problem zbog načina na koji su se krize zaustavljale i rast održavao. U pozadini svega bilo je masovno zaduživanje, najveće u povijesti osim u periodima velikih ratova. Danas razvijeni svijet grca u dugovima, pa čak i donedavno nisko zadužena Kina. Dapače, Kina je u nekim elementima već zaduženija od brojnih razvijenih država.

Logika zaduživanja uvijek je ista: želja da se podmirivanje trenutačnih troškovi prebaci u buduće razdoblje. Ideja je da će se dug vraćati s budućim prihodima, a u slučaju država, ti budući prihodi ovise o ekonomskom rastu. Ako gospodarstvo u budućnosti bude raslo, onda će rasti prihodi te će plaćanje dugova biti relativno jednostavno.

Problem je što dugovi rastu brže od gospodarstva i produktivnosti, a istodobno postoji problem demografije. Naime, broj ljudi u starijoj životnoj dobi koji stvaraju mirovinske i zdravstvene troškove (većina troškova u javnom zdravstvu posvećena je starijim generacijama) raste brže od broja ljudi u radnoj dobi. Problem se samo pogoršava jer broj rođenih nastavlja padati, što znači manji broj zaposlenih u budućnosti.

Zadužuje se da bi se održavali sadašnji standard i ekonomija, s idejom da će se dugovi vraćati u budućnosti, ali ta budućnost u kojoj će se moći vraćati dugovi nikada ne dolazi jer troškovi neprestance rastu više od prihoda. Dugovi se tijekom desetljeća nagomilavaju i nitko ne zna koja će generacija ostati s vrućim krumpirom otplate. Države se već odavno ne zadužuju samo da bi podmirile nove troškove, nego se zadužuju da bi uopće mogle platiti stari dug.

Rast na dugu

Zaduženost države ima dvije kategorije: javni i privatni dug (koji se dijeli na dug nefinancijskih kompanija i dug kućanstava). Od prvog desetljeća 21. stoljeća do danas primarno je rastao javni dug, dok je situacija s privatnim dugom kompleksnija, tj. u nekim državama rastao je, a u nekima padao.

Analizirane su eurozona, Njemačka, Francuska, Italija, Japan, UK, SAD i Kina. Visok rast javnog duga mjereno udjelom u BDP-u zabilježen je u svima osim u Njemačkoj. Visoka zaduženost Japana višedesetljetna je konstanta, ali u zadnjih par desetljeća javni je dug drastično rastao u Francuskoj, UK-u, SAD-u i Kini. Nekada fiskalno odgovoran UK danas je podjednako zadužen kao Francuska, a nekada nisko zadužena Kina prošle je godine postala zaduženija od prosjeka EU-a (iako ne još i eurozone).

Privatni dug, u što spada dug nefinancijskih kompanija i kućanstava, u istom je periodu u relativnom padu u Njemačkoj, Italiji, UK-u i SAD-u. Privatni dug Kine narastao je sa 108,5 posto BDP-a u prvom desetljeću 21. stoljeća na 205,6 posto prošle godine. Za većinu rasta odgovorne su nefinancijske kompanije, a tek za manji dio kućanstva. Zapravo je zaduženost privatnog sektora Kine danas veća nego u SAD-u i EU-u, iako je u Kini teško različiti gdje javni sektor prestaje, a privatni počinje.

Lavina duga kojoj se ne vidi kraja

Nagomilavanje duga, javnog i privatnog, zadnjih je desetljeća dovelo do nekada nepojmljivih razina zaduženosti. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća ni u jednoj od analiziranih velikih ekonomija ukupni dug nije prelazio ni približno 200 posto BDP-a, pa čak ni u tradicionalno visokozaduženom Japanu. Velika većina zaduženosti proizlazila je iz privatnog, a ne javnog sektora. Primjerice, zaduženost privatnog sektora kretala se između 115,5 posto BDP-a u UK-u i 157,3 posto u Japanu, a javnog samo između 22 posto u Njemačkoj i 56,4 posto u UK-u. Prosječno je po državama privatni dug bio oko 3,7 puta veći do javnog.

Javni je dug tijekom desetljeća brže rastao, pa je danas privatni dug u prosjeku dvostruko veći do javnoga. Razine zaduženosti otprije nekoliko desetljeća nedostižne su, nijedna od analiziranih država danas nema ukupnu zaduženost manju od 200 posto BDP-a. Velika promjena zadnjih nekoliko godina dogodila se po pitanju Kine, čiji je ukupni dug postao relativno veći od ukupnog duga eurozone i SAD-a.

Javni dug jede sve veći dio prihoda država

Odnos javnog duga i BDP-a samo je opći prikaz stanja, ali je pitanje zaduženosti neke države puno dublje od toga. Japan može desetljećima održavati jako visok javni dug jer ga može jeftino plaćati (zbog niske kamate), dok se države u razvoju nalaze u problemu već na razini od oko 50 posto javnog duga u odnosu na BDP.

Važne su sposobnost otplate i cijena duga, tj. kamata. Ni po tim kriterijima situacija danas ne izgleda ružičasto. Sve države vode dubok proračunski deficit, pa čak i Kina. Iznimka je Njemačka, s deficitom ove godine od "samo" negativnih 2,26 posto BDP-a (prema procjeni agencije S&P). Ostale države, od Japana i Kine s negativna četiri posto do SAD-a s negativnih 6,46 posto, ove će godine nagomilati ozbiljan dug.

Izuzmemo li Njemačku, države troše između 4,68 posto (Francuska) i 11,97 posto (SAD) proračunskih prihoda samo za plaćanje kamata na dug. Teoretski, kada bi sve proračunske prihode trošili na otplatu duga i bez dodatnog rasta duga, državama bi trebalo između 2,2 i 5,7 godina da ga otplate. Iznimka je Njemačka kojoj bi trebala 1,3 godine.

Nitko ne može predvidjeti kada će se sve urušiti

Dugovi se nastavljaju nagomilavati i uopće nije jasno kada će se ta lavina zaustaviti. Tek je nekoliko država u novijoj povijesti uspjelo smanjiti zaduženost ostvarivanjem suficita u proračunu koji se za to koristio: Kanada i Švedska u drugoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća, Izrael od ranih 1990-ih nadalje, Island 2010-ih.

Problem ima i političku dimenziju. Malo je vjerojatno da će starije stanovništvo, koje je uglavnom neto korisnik socijalnih i drugih javnih usluga, na izborima podržati kandidate i stranke koje se zalažu za rezanje troškova kako bi se smanjila zaduženost, a zbog demografskih problema oni čine sve veći udio stanovništva.

 

Zraka optimizma je u tome da su birači u prošlosti ponekad na izborima nagradili vlade koje su provele tzv. politike štednje, stabilizirale javne financije, pa čak i kada su ukidali neka socijalna prava.

Koliko dugo razvijene države mogu nakupljati dug prije nego što to postane problem, ostaje za vidjeti. Agencije za ocjenu kreditnog rejtinga su zbog prevelikog javnog duga proteklih godina već spustile ocjene SAD-u, Kini i Francuskoj. Zasad ti potezi nisu značajno utjecali na tržišta, ali se dugovi nastavljaju gomilati.