.webp){kind=icon}
Daron Acemoğlu, Simon Johnson i James Robinson dobitnici su ovogodišnje nagrade švedske središnje banke u spomen na izumitelja Alfreda Nobela u području ekonomije, objavljeno je u ponedjeljak. Tursko-britansko-američki trojac nagradu je zaslužio za rad kojim se objašnjavaju uzroci koji leže iza razlike u bogatstvima pojedinih zemalja, odnosno za objašnjenje "kako se formiraju institucije i kako one utječu na prosperitet".
"Najbogatijih 20 posto država u svijetu je sada oko 30 puta bogatije u odnosu na najsiromašnijih 20 posto. Dodatno, razlike u dohotcima između najbogatijih i najsiromašnijih država se ne mijenjaju; iako su se najsiromašnije države obogatile, one ne uspijevaju smanjiti razliku za bogatima", napominje se u priopćenju koje prati objavu nagrade.
Ovogodišnji laureati pronašli su nove i uvjerljive dokaze za barem jedno bitno objašnjenje zbog čega se ta razlika ne smanjuje, a radi se o razlikama u državnim institucijama. Kako bi dokazali da stvarno postoji uzročno-posljedična veza Acemoğlu, Johnson i Robinson preispitali su europsku kolonizaciju velikog dijela svijeta.
"Jedno važno objašnjenje za današnje razlike u prosperitetu su politički i ekonomski sustavi koje su kolonizatori donijeli sa sobom, ili zatekli i ostavili, od 16. stoljeća pa prema danas. Laureati su pokazali kako je to dovelo do preokreta u bogatstvu", stoji u objašnjenju nagrade.
Kad su Europljani pokoravali svijet, postojeće institucije su se ponekad dramatično mijenjale, ali ne svugdje na isti način. U nekim kolonijama cilj je bio iskorištavanje domicilnog stanovništva i prirodnih resursa u korist kolonizatora. U drugim slučajevima, kolonizatori su gradili inkluzivne političke i ekonomske sustave za dugotrajnu korist europskih useljenika.
Turski ekonomist Daron Acemoğlu profesor je na američkom MIT-u. | Wikimedia Commons
Jedan od važnih razloga koji je utjecao na vrstu kolonije bila je gustoća domicilnog stanovništva u području koje se koloniziralo. Što je gušće bilo stanovništvo, mogao se očekivati veći otpor. No s druge strane, jednom kad je domicilno stanovništvo bilo pokoreno, ono je pružalo primamljivu priliku za jeftinu radnu snagu. To je rezultiralo u tome da je u gusto naseljene kolonije dolazilo manje europskih useljenika.
Područja koja su bila rjeđe naseljena pružala su manje otpora kolonizatorima i imale su manje radne snage za iskorištavanje, pa je tamo naseljavalo više Europljana. To je zauzvrat utjecalo na tipove političkih i ekonomskih sustava koji bi se razvili.
Broj kolonizatora
Tamo gdje je bilo malo kolonizatora, u gusto naseljenim područjima, oni bi preuzeli ili postavili institucije koje su iskorištavale bogatstvo fokusirajući se na bogaćenje lokalne elite, a na štetu šire populacije. Tamo nisu postojali izbori, a politička prava bila su vrlo ograničena.
Nasuprot tome, kolonije s mnogo kolonizatora – useljenika – trebale su imati inkluzivne ekonomske institucije koje su poticale useljenike na rad i investiranje u svojoj novoj domovini. To je vodilo k uspostavi političkih prava koja su im davala i udio u profitu. Naravno, tada se još nije radilo o demokracijama, ali u usporedbi s gusto naseljenim kolonijama gdje je bilo malo Europljana, useljeničke kolonije su pružale bitno više političkih prava.
Inicijalne razlike bile su vrlo važan uzrok današnjih razlika u bogatstvu zemalja. Laureati su to pokazali na primjeru gradova Nogales koji se dijele između Sjedinjenih Američkih Država i Meksika. Razlike u prosperitetu na različitim stranama granice posljedica su institucija koje su uvele kolonije koje su kasnije postale Meksiko i one koje su kasnije postale SAD. "Sličan uzorak ponavlja se diljem svijeta i nema veze jesu li kolonizatori bili Britanci, Francuzi, Portugalci ili Španjolci", stoji u pojašnjenju razloga za ovogodišnjeg ekonomskog Nobela.
Paradoksalno, to znači i da su dijelovi koloniziranog svijeta koji su bili relativno bogati prije 500 godina danas siromašni, i obratno. U tada najsiromašnijim i najrjeđe naseljenim kolonijama, europski su kolonizatori uspostavljali institucije koje su poticale dugotrajan prosperitet. U bogatim i gusto naseljenim kolonijama, institucije su bile eksploatacijske i lokalnom stanovništvu nosile malo ili ništa.
Britanski ekonomist Simon Johnson također predaje na MIT-u. | Institute for new economical thinking
Među pojavama koje su pratili ekonomisti kako bi dodatno pojasnili vezu između institucija i prosperiteta bila je i smrtnost useljenika. Tamo gdje su lokalne bolesti bile najopasnije za europske useljenike danas se nalaze disfunkcionalne ekonomije te vladaju siromaštvo i korupcija. No tamo gdje je mortalitet bio niži, poput Australije ili Novog Zelanda za britanske kolonizatore, danas se nalaze bogatija društva.
Acemoğlu, Johnson i Robinson pokazali su postojanje uzročno-posljedičnih veza: institucije koje su stvorene kako bi iskorištavale lokalno stanovništvo su loše za dugoročni prosperitet, dok su one koje su stvorene za osnovne ekonomske slobode i vladavinu prava dobre. Trojac je pokazao i kako jednom uspostavljene političke i ekonomske institucije imaju tendenciju dugog opstanka.
Nakon što se iscrpi kratkoročna dobit, elitama bi odgovaralo kad bi uvele institucije usmjerene u dobrobit sviju. Pa zašto ih onda ne uvode? Promjena sustava koja bi omogućila pravednije institucije značila bi i gubitak ekonomskih povlastica koje imaju elite. Zbog toga se one protive omogućavanju političkih sustava koji bi omogućili smjenu vlastodržaca koji ne ispunjavaju svoja obećanja. Države se tada nađu u zamci vječite eksploatacije koja dugoročno znači siromašne mase i bogatu elitu.
Američki ekonomist James Robinson jedan je od trojice ovogodišnjih laureata | Wikimedia Commons
Novopečeni Nobelovci ističu kako su promjene stoga moguće, ali samo kad elitama zaprijete narodne mase. Tada se bira između oružane revolucije ili mirne predaje vlasti odnosno promjene političkog sustava u demokratski. Prijetnja je zapravo veća kad se radi o mirnoj (r)evoluciji jer ona dozvoljava veće učešće nezadovoljnih masa. "U tim slučajevima, jedina mogućnost eliti je predaja vlasti i uvođenje demokracije", objašnjava se u priopćenju nagrade koju su zaslužili Robinson, Johnson i Acemoğlu.
Daron Acemoğlu rođen je u Istanbulu, a doktorirao je na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti (LSE). Danas je profesor na poznatom Institutu tehnologije u Massachusettsu (MIT). Simon Johnson rođen je u Sheffieldu u Velikoj Britaniji, i također je profesor na MIT-u gdje je i doktorirao. Johnson je i bivši glavni ekonomist Međunarodnog monetarnog fodna. Treći član novonobelovske ekipe je Amerikanac James Robinson koji predaje na Sveučilištu u Chicagu, a svoj je doktorat obranio na poznatom Sveučilištu Yale.
Od prvog proglašenja laureata 1969. godine nagrada za doprinos ekonomskim znanostima do danas je dodijeljena 56 puta. Među dobitnicima se nalazi niz poznatih globalnih ekonomskih imena poput bivšeg šefa američkih Saveznih rezervi Bena Bernankea, pa Paula Krugmana, Josepha Stiglitza, te Paula Samuelsona.
