text size
Američka vojna kampanja protiv Irana za sada nije uspjela primorati režim na kapitulaciju. Administracija Donalda Trumpa ponovo se kladi na to da će snažan ekonomski pritisak završiti posao.
Suočeni s nedostatkom neophodne municije i oprezni zbog nastavka nepopularnog rata, Trump i njegovi najviši zvaničnici vraćaju se poznatoj strategiji prema iranskom režimu: oslanjanju na postepeno pooštravanje ekonomskih sankcija i pomorsku blokadu kako bi se ograničio izvoz nafte.
Ponovno stavljanje ekonomskog pritiska u prvi plan, strategije koja je tokom Trumpovog prvog mandata dobila naziv "Maksimalni pritisak", predstavlja veliki zaokret za administraciju koja je samo nekoliko dana ranije prijetila intenziviranjem vojne kampanje, nakon gotovo šest mjeseci rata protiv Teherana. Iako taj pristup prije 2020. godine nije doveo do rezultata koji je predsjednik Donald Trump želio, on i njegov tim sada tvrde da će ovoga puta biti drugačije.
"Operacija Ekonomski bijes, koju predvodi ministar finansija Scott Bessent, razara iransku ekonomiju", rekao je američki ambasador pri Ujedinjenim nacijama Mike Waltz za Fox News 10. augusta. On je rekao da će zemlja "izdržati bombardiranje", ali da se Iranci više plaše Bessenta nego ministra odbrane Petea Hegsetha.
Trump je u nedjelju rekao nešto slično za Axios, navodeći da "diskretno spušta ton" kada je riječ o Iranu. "Samo posmatramo Iran, s njegovom ogromnom inflacijom i činjenicom da nemaju novca." Bessent je nekoliko sedmica ranije za Fox News iznio sličan argument, rekavši da vlada tjera narod da pati i da će oni nastaviti vršiti pritisak.
To je u skladu s argumentima pojedinih analitičara koji tvrde da se iranski režim približava ekonomskom kolapsu i da ima sve manje mogućnosti da zaobilazi sankcije preko drugih zemalja, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata.
"Kako jurisdikcije koje su se ranije koristile za izbjegavanje sankcija, uključujući UAE, postaju znatno manje pogodne za ilegalne finansijske tokove i trgovinu s Iranom, a globalna tržišta smanjuju zavisnost od iranskih sirovina, postojeće američke sankcije postaju mnogo snažnije", rekao je Miad Maleki, bivši zvaničnik američkog Ministarstva finansija zadužen za sankcije, a sada viši saradnik u Foundation for Defense of Democracies.
Bloomberg
Protiv te teorije govori činjenica da SAD, poput nekoliko drugih zemalja, decenijama uvodi sankcije Iranu, a da to nije dovelo do značajnije političke promjene. Drugi primjeri su Sjeverna Koreja i Kuba, još jedna od nedavnih meta Trumpove administracije. SAD je od Trumpovog početka uvođenja novih sankcija 2018. godine Iranu uveo oko 2.200 sankcija, prema Jeremyju Paneru, partneru u advokatskoj kancelariji Hughes Hubbard & Reed, koji prati sankcije uvedene iranskom sektoru nafte i petrohemije. Oko 350 njih uvedeno je u okviru Bessentove kampanje "Ekonomskog bijesa".
To za sada nije uspjelo primorati Teheran na ustupke kada je riječ o nuklearnom programu, niti ga navesti da odustane od kontrole nad Hormuškim moreuzom, kao ni po mnogim drugim pitanjima.
"Režim je duboko ukorijenjen", rekao je David Tannenbaum, direktor kompanije Blackstone Compliance Services, konsultantske firme specijalizirane za sankcije. Iako su sankcije korisne jer režimu uskraćuju resurse, dodao je: "Ne mislim da će promijeniti režim. Ne mislim da će ih uvjeriti da odustanu od nuklearnog programa."
Na pitanje o novom pristupu, zvaničnik Bijele kuće rekao je da su sankcije i pomorska blokada ostavile Iran potpuno bez novca i da Trump u narednim mjesecima ima još mnogo poluga koje može povući. Zvaničnik nije iznio detalje o tome šta bi Trump mogao planirati.
SAD i dalje može dodatno otežati Teheranu prodaju nafte ili transfer prihoda od te prodaje u zemlju. Međutim, svaki novi korak u pooštravanju sankcija nosi sa sobom veće diplomatske troškove, uz sve manje izvjesnosti da će dodatna ekonomska šteta dovesti do političkih ustupaka.
Jedna od mogućnosti za pojačavanje pritiska bila bi uvođenje sankcija Kini i Indiji, najvećim kupcima iranske nafte. Kina je odgovorna za više od 90 posto iranskog izvoza nafte. Sankcioniranje kompanija i drugih subjekata koji omogućavaju te kupovine direktno bi smanjilo prihode Irana od nafte.
SAD je već uveo sankcije nekim kineskim malim rafinerijama i kompanijama od početka sukoba s Iranom, ali je za sada izbjegavao sankcionirati velike kineske banke koje finansiraju ovu trgovinu. Sankcije velikim kineskim finansijskim institucijama mogle bi smanjiti prihode Irana od nafte, ali bi istovremeno mogle otvoriti još jedan front s Pekingom, uoči planiranog septembarskog sastanka Trumpa i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.
"Ako odlučimo primijeniti agresivniju strategiju, razmatranja neće biti samo bilateralna već će postati multilateralna", rekao je Jess Hoversen, bivši zvaničnik američke Kancelarije za kontrolu strane imovine (OFAC), a sada glavni ekonomista digitalne bankarske platforme Column.
Druga moguća meta bile bi mjenjačnice u zemljama poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, koje pomažu Iranu da novac prebaci u zemlju. Nakon prodaje nafte, Iranu su i dalje potrebne mjenjačnice i posrednici kako bi primljene uplate, često u kineskim juanima, pretvorio u valute koje Teheran može stvarno koristiti. Ipak, ni taj potez sam po sebi vjerovatno ne bi napravio značajnu razliku.
"Hoće li to natjerati Iran na kapitulaciju", upitao je Paner. "Vjerovatno ne samo po sebi."
.webp){kind=icon}
