Odnosi između Pekinga i Europske unije na kritičnoj točki

Svaka nada da bi Kina i Europska unija (EU) mogle sporazumno riješiti sve veći trgovinski jaz brzo blijedi. Strateški dokument objavljen prošlog tjedna otkriva da Peking ostavlja vrlo malo prostora za kompromis, dajući Bruxellesu tek nekoliko opcija osim uvođenja protekcionističkih mjera.

Prkos Pekinga je pogrešan. Umjesto ulaska u sukob s glavnim trgovinskim partnerom, Kina bi trebala surađivati s Unijom kako bi očuvala pristup tržištu – osobito u trenutku kada se i dalje bori s poticanjem potrošnje građana i smanjenjem ovisnosti o izvozu, što je potaknulo stvaranje takozvanog gospodarstva "dviju brzina". Za razliku od SAD-a, koji je prošle godine pokrenuo trgovinski rat bez predviđanja snažne odmazde Pekinga u sektoru rijetkih zemnih metala, EU se pripremala za potencijalni sukob.

Dugotrajne napetosti dosegnule su vrhunac. Europski trgovinski deficit s Kinom, koji sada premašuje milijardu dolara dnevno, bio je jedan od razloga za uzbunu. Još je zabrinjavajuća bila perspektiva gubitka 500 radnih mjesta u proizvodnji svakog dana zbog sve veće konkurencije, što prijeti pražnjenjem industrijske baze Unije.

Kinesko ministarstvo trgovine odbilo je priznati bilo što od toga u dokumentu o stajalištu koji je objavilo usred američkih istraga svoje proizvodnje i listopadskog roka s Bruxellesom za rješavanje rekordne trgovinske neuravnoteženosti Europe s Kinom. Umjesto toga, u snažnoj obrani svoje industrijske politike, Peking je odbacio široko rasprostranjene zabrinutosti Europske unije, SAD-a i mnogih drugih trgovinskih partnera da sposobnost domaćih tvrtki da proizvode daleko premašuje potražnju, stvarajući prekomjerne kapacitete i navodeći ih da rast traže u inozemstvu.

Taj je argument u suprotnosti s vlastitim rezultatima Kine. Prekomjerni kapaciteti uzrokuju "involuciju", širok pojam koji se odnosi na žestoku konkurenciju obilježenu cjenovnim ratovima – fenomen koji Peking posljednje dvije godine pokušava obuzdati. Rezultati su mješoviti, a jedna od nenamjernih posljedica bilo je potiskivanje tvrtki na nova inozemna tržišta.

Iako su postigle uspjeh u mnogim zemljama, to se nije dosljedno odrazilo na zdravu zaradu. Ukupna dobit u kineskoj automobilskoj industriji pala je za gotovo 20 posto u prvoj polovici godine, čak i dok je prodaja u inozemstvu dosegnula rekordne razine, što sugerira da strana potražnja nije lijek za sve.

Peking bi trebao biti iskreniji u vezi s problemima koje je izvezao. Umjesto toga, dokument je bio pokušaj stvaranja suprotstavljenog narativa, nastojeći prikazati Kinu kao zaštitnika slobodne i pravedne trgovine. Nagli rast izvoza prikazao je kao priliku za svijet. Naravno, potrošači kratkoročno imaju koristi jer im to omogućuje pristup jeftinijim proizvodima. No zemlje s uspostavljenim industrijama ili ambicijama da razviju vlastite smatrat će ih prijetnjom radnim mjestima i razvoju.

U komentarima je također zanemarena činjenica da je osobna potrošnja u Kini izuzetno niska u odnosu na veličinu njezinog gospodarstva. Osobna potrošnja dramatično je porasla u 10 godina prije početka pandemije covida, stvarajući zdrav odnos davanja i uzimanja s trgovinskim partnerima željnima pristupa gospodarstvu, čak i dok se izvoz širio. No rast je od tada pao nakon kolapsa nekretninskog sektora i rasta nezaposlenosti među mladima.

 

Donositelji politika u EU identificiraju područja u kojima se Kina još uvijek oslanja na Uniju, nadajući se da će utvrditi izvore poluga utjecaja. Istodobno razmatraju širi skup obrambenih mjera: ograničavanje pristupa kineskim tvrtkama javnoj nabavi, zahtijevanje da njihova ulaganja u lanac opskrbe električnim vozilima uključuju prijenos tehnologije te poticanje europskih tvrtki da smanje ovisnost o dobavljačima sa sjedištem u Kini.

Istrage o navodnim kineskim subvencijama i dampingu u određenim kategorijama proizvoda dobivaju na zamahu. Europa također razmatra hoće li taj pristup proširiti širim "zaštitnim" mehanizmima koji bi bili u skladu s pravilima Svjetske trgovinske organizacije.

Umjesto objavljivanja dokumenata o stajalištima koji će sigurno izazvati negodovanje u kritičnom trenutku pregovora, Peking bi trebao razmotriti ponudu geste dobre volje. Od 2021. godine počeo je postupno ukidati porezne olakšice (povrate poreza) do 13 posto koje su podupirale izvoznike još od 1980-ih.

Porezne olakšice ukidaju se u industrijama koje pate od prekomjernih kapaciteta, cjenovne konkurencije i trgovinskih trvenja. Baterije će u potpunosti izgubiti povrat poreza do 2027. godine, nakon ranijeg ukidanja za čelik, aluminij, bakar i solarne proizvode. Kina bi također mogla smanjiti olakšice za automobile na čistu energiju, što je velika točka spora s EU-om.

Takav potez ne bi eliminirao kineski industrijski višak niti bi zadovoljio svaku pritužbu. No pokazao bi da Peking počinje prepoznavati štetu koju uzrokuje. Također bi Bruxellesu mogao dati razlog da odgodi obuhvatnija ograničenja.

Kina ima više za izgubiti narušavanjem odnosa nego što to sugerira njezina retorika. Europa ostaje najveći i najbogatiji kupac njezinih visokotehnoloških roba, sada kada je SAD podigao prepreke za ulazak. Peking sada može učiniti skromne ustupke ili nastaviti inzistirati na tome da problem ne postoji sve dok Europa ne zatvori vrata.