Iz memoara o djetinjstvu Billa Gatesa pod nazivom Source Code: My Beginnings (Knopf, 4. veljače) može se puno toga naučiti, ali knjiga u čitatelju budi i osjećaj radosti dok prati put i sazrijevanje jednog genija od samouvjerenog, opreznog, discipliniranog, živahnog, ali i zajedljivog dječaka. No, memoari nude i puno više od toga. Gates ima potpuno povjerenje u čitatelja dok suptilno i pomno istražuje misterij o tome kako je baš on postao Bill Gates: ne samo prvi tehnološki velikan našeg vremena nego vjerojatno i najbolji. Ličnosti poput Gatesa obično pišu (ili naručuju) autobiografije kako bi ispripovijedale isključivo najbolje priče i izravnale račune. Source Code, kao prvi dio buduće trilogije, obuhvaća razdoblje od Gatesova ranog djetinjstva do 1978. godine, kad je kao 23-godišnji poduzetnik preselio Microsoft i njegovih desetak zaposlenika iz Albuquerquea u Novom Meksiku u svoj rodni Seattle.
Ipak, najpoznatiji memoari o djetinjstvu u modernoj američkoj književnosti – od pravih književnih djela do bestselera, uključujući one Franka Conroya, Mary Karr i Tare Westover – bave se neobičnim, često zapostavljenim djetinjstvima koja su „zakuhali“ odrasli divljaci na granicama uljuđenosti. Rasplet je u činjenici da je pisac uspio preživjeti takvo djetinjstvo pa sada može o tome pisati (Virginia Woolf: „Prošlost se vraća samo kada sadašnjost teče tako glatko da je poput klizave površine duboke rijeke.“)
Za razliku od toga, Gatesovo okruženje u djetinjstvu bilo je izrazito uljuđeno i blago. Nestašluke je obično „zakuhavao“ on sâm. Source Code sadržava jako malo nasilja (prijatelj iz srednje škole pogiba u planinarskoj nesreći, Gates isprovocira svojeg oca pa ga ovaj polije vodom), jako malo divljanja (Gates proba LSD i marihuanu, ali draži su mu bezalkoholni Shirley Temple i Tang, američka verzija Cedevite), a još manje seksa (Gates pita simpatiju da izađe s njime na maturalnu zabavu, ali ona ga odbije). Kao samostalna knjiga od gotovo 300 stranica, prilično je neobičan projekt. Zasigurno nema puno onih koje je zanimalo kakav je bio Bill Gates u trećem razredu osnovne.
Knjiga je svejedno čitko štivo. Činjenica da tržišna vrijednost Microsofta danas iznosi tri bilijuna američkih dolara (2,88 bilijuna eura) zasigurno pridonosi interesu čitateljstva, ali uspjeh memoara ne počiva samo na tom raspletu. „Izvorni kȏd“ (engl. source code) programerski je žargon i metafora o izvoru Gatesova uspjeha. To je i stilistički odabir koji se temelji na Gatesovu načelu kodiranja, odnosno pisanju skripti koje su „efikasne i ugodno jednostavne“, što je bilo presudno u doba prvih, slabih računala kojim se knjiga bavi.
Tako Gates uglavnom opisuje incidente uzastopnim redoslijedom. Gates igra ulogu transparentnog suca koji pokušava prosuditi vlastite vrline, mane i ograničenja – stvari sagledava s općenitog stajališta koje statističar i analitičar Nate Silver hvali u svojoj novoj knjizi, ali na Harvardu uči da mu čak ni njegov nevjerojatan matematički talent ne daje „dar“ za nova matematička otkrića. Pušta čitateljima da zasluge za njegove talente (uključujući šokantnu potrebu za jako malo sna, uvjerenje da može pronaći odgovor na sva pitanja koje je gajio od malih nogu, logičko razmišljanje i sposobnost duboke koncentracije tijekom dugih razdoblja) pripišu njegovim roditeljima i bakama i djedovima (posebno baki koja je bila maher za karte), kao i sreći, s obzirom na to da je Gates bio jedan od prvih tinejdžera na svijetu koji je imao pristup računalu.
Bloomberg
Uz potporu istraživača i suautora Roba Gutha, Gates nas vodi na putovanje kroz četiri stadija svojeg djetinjstva. U prvom stadiju upoznajemo kaotičnog, neurodivergentnog dječaka koji voli duboko razmišljati i ignorirati svakodnevne životne navike, školu, pisanje, umjetnost i sport. Slijedi još teže razdoblje preuranjenog odrastanja, počevši od Gatesove devete godine, kada je Gates, riječima njegova oca, „odrastao preko noći – postavši svadljiva, intelektualno nasilna, ponekad ne baš ljubazna odrasla osoba“. Treće razdoblje započinje u osmom razredu, zahvaljujući ambiciji koju je nadahnuo Kent Evans (prijatelj koji je izgubio život u nesreći), a koja je potakla Gatesa da se posveti računalima. U zadnjem stadiju Gates se razvija u beta-verziju direktora koji vodi poduzeće dok istovremeno pohađa srednju školu pa Harvard te postaje agresivni natjecatelj, kolega i strogi šef potpuno opsjednut zadržavanjem rane tržišne prednosti Microsofta, slučajno stečene.
Kako je onda postao jednim od najuspješnijih ljudi na svijetu? Dijelom zahvaljujući svojim brižnim i uzora vrijednim roditeljima, koji se u većem dijelu knjige baš ne bave odgojem svojeg djeteta (knjiga pruža lijepu opreku knjizi The Anxious Generation Jonathana Haidta, a sam Gates priznaje da je srećom odrastao u generaciji koja je bila divlja sa stajališta pretjeranog roditeljskog nadzora koji vlada danas). Gatesovi roditelji bili su zaposleni i ostvareni ljudi. To posebno vrijedi za njegovu majku, s obzirom na status žena u to doba. Gajili su velike ambicije za svojeg sina.
Međutim, Gates je u četvrtom razredu prestao komunicirati te bi izlazio iz sobe samo u vrijeme jela i kako bi otišao u školu. Roditeljima je bilo dosta njegovih uvreda i ignoriranja, pa su ga odveli psihologu. Gates mu je priznao da „vodi rat protiv svojih roditelja“. Psiholog je dječakovim roditeljima dao jednostavan savjet: „Pustite ga. On će pobijediti.“ Poslušali su ga. Gates je u tinejdžerskim godinama odlazio na planinarenje s prijateljima bez nadzora odraslih koje bi trajalo i po tjedan dana. Iskradao bi se iz kuće navečer, sjeo na bus i odvezao se u informatički kabinet kako bi mogao raditi na računalima.
S obzirom na te okolnosti, Gates je vjerojatno mogao polučiti uspjeh u jako puno područja. Međutim, njegov pionirski uspjeh u području računalnog softvera bio je moguć samo zahvaljujući nevjerojatnim okolnostima i slučajnostima koje su započele 1968. godine. To je uzbudljivi vrhunac memoara. Samom Gatesu teško je povjerovati da je baš njegova privatna srednja škola u Seattleu dobila pristup računalima u Kaliforniji putem teleprintera, bučnog stroja nalik na pisaću mašinu s brojčanikom, zahvaljujući hiru jednog nastavnika („nitko se nije znao time služiti“) u vrijeme kad gotovo nijedno kućanstvo ni srednja škola u Americi nisu imali pristup takvoj tehnologiji.
Taj je slučajni prvi susret s tehnologijom mladom Gatesu otvorio niz mogućnosti. Gates i njegovi prijatelji iz srednje škole (uključujući Paula Allena) dobili su priliku da s pomoću posuđenog računala počnu tragati za softverskim pogreškama. Njihova je srednja škola zatim pokrenula projekt kompjuterizacije rasporeda predavanja za svakog učenika, koji se pokazao odviše ambicioznim, što je slijedom dovelo do cjelonoćnog rada za studente i nastavnike.
Potom su američkoj federalnoj agenciji Bonneville Power Administration, distributeru električne energije za pacifički sjeverozapad Sjeverne Amerike, hitno trebali programeri za računalni projekt s ciljem balansiranja ponude i potražnje za električnom energijom. Gates, tada maturant, dobio je dopuštenje da se preseli u 280 kilometara udaljeni Vancouver u saveznoj državi Washington kako bi dva mjeseca radio za Bonneville zajedno s Allenom, koji je također pauzirao godinu na sveučilištu.
Godine 1975., dok je Gates studirao na Harvardu, Allen je pročitao članak o kompaniji MITS iz Albuquerquea, tvorcu prvog kućnog računala, rudimentarnog stroja i poslovnog modela sa samo jednom prednošću: velikim popustima na Intelove mikroprocesore. Allenu i Gatesu bilo je jasno da je to računalo praktički beskorisno jer za njega nije postojao softver. U tom je trenutku rođen Microsoft, tim programera na čelu revolucije osobnih računala.
Razvoj softvera uvijek je bio negdje u pozadini – svi su to mogli, ali nitko se time nije bavio. Zahvaljujući kodu koji su stvorili Gates i njegov tim, sve popularniji i sve moćniji računalni hardver napokon je postao koristan. Bilo je to vrlo zabavno razdoblje, ali i podsjetnik na ironiju i inovatorske dvojbe koje kontinuirano mijenjaju naš svijet posljednjih pola stoljeća (Gates citira Businessweekov članak o MITS-u iz 1976., jedan od prvih članaka u javnoj tiskovini koji se bavio mikroračunalima i koji je hvalio postignuća tog društva, iako je ono bilo u rasulu. Tako je i dan-danas).
Taj dio knjige u kojem se odrasli programer prisjeća programera dječaka pravi je izvorni kȏd za izvršnog direktora Billa Gatesa, softverskog vizionara i pionira u toj industriji koji je zadržao tržišnu prednost Microsofta sljedećih 25 godina, sve dok tvrtku nije preuzeo Steve Ballmer prije 25 godina.
Međutim, Gatesovi memoari predstavljaju izvorni kȏd i za posljednjih četvrt stoljeća njegova života. Gates je, uz Jimmyja Cartera, doživio jedan od najnevjerojatnijih preokreta u novijoj američkoj povijesti (iako mu dosje zasigurno nije besprijekoran). Tako je Gates od živčanog monopolista postao filantrop, inspiracija za dobrotvore, borac protiv malarije, ljubitelj knjiga i ideja, pisac (njegova knjiga „Kako spriječiti klimatsku katastrofu“ jedno je od najpromišljenijih štiva o toj tematici), ali i ljubazan, suosjećajan građanin. Jeff Bezos i Elon Musk zasigurno nisu krenuli istim putem.
Source Code donosi implicitno objašnjenje tog karakternog razvoja. Za mladog Gatesa tehnologija je bila „ispušni ventil“ više nego inspiracija. Na Svjetskoj izložbi u Seattleu 1962. godine Allena je opčarao IBM-ov paviljon; Gates se pak prisjeća belgijskih vafla i vožnje na vlaku smrti. Allen je obožavao znanstvenu fantastiku; Gates je jednako volio povijest i planinarenje. Steve Jobs i skupina okupljena oko radikalnog časopisa Whole Earth Catalog spajala je kontrakulturu 1960-ih s moći tehnologije. Gates je namjerno propustio razgovor za upis na prestižno američko sveučilište MIT s naglaskom na STEM-u kako bi igrao fliper, a upisao je Harvard kako bi mogao slušati širi spektar kolegija. U svojoj prijavi za Harvard Gates je napisao da je rad na računalima za njega „odlična prilika za puno zabave, nešto zarade i puno učenja. Međutim, ne planiram se dalje specijalizirati u tom području. Trenutačno sam najviše zainteresiran za poslovnu administraciju ili pravo.“
Time su se bavili Gatesovi roditelji i njihovi prijatelji, iako su imali i druge zanimacije. Gatesovim riječima, „ako zvuči kao da su mi roditelji bili prilično čestiti i predani volontiranju i radu za druge... doista su bili takvi. Provodili bi sate planirajući i prisustvujući sastancima, telefonirajući i sudjelujući u humanitarnim akcijama, kao i u drugim aktivnostima koje su bile potrebne u zajednici.“ Source Code je u mnogome Gatesovo pismo zahvale svojim roditeljima, koji su mu bili uzor za vrijednosti koje je i sam s vremenom usvojio, kao i za same te vrijednosti: demokratsko razmišljanje, izgradnju zajednice, građanski ponos utemeljen na povijesti i mjestu.
Vjerujem da će pisanje sljedeća dva nastavka knjige biti nešto teže: više je incidenata koje će trebati obraniti, više osjećaja koje će trebati zaštititi. Source Code predstavlja uspješan dug uvod u fabulu. Razlog tome možda leži u činjenici da knjiga ipak nije toliko različita od prepoznatljivih američkih memoara o djetinjstvu kao što se to na prvi pogled čini. Najbolji dijelovi takvih knjiga oni su kad se djecu pusti da budu derišta. Njihova je energija rezultat tvrdoglave američke žudnje za divljim individualizmom. A njihovo srce počiva ne u onome što radimo, već u dobroti koju možemo utjeloviti u budućnosti.
.webp){kind=icon}
