Između američkih snova i balkanske stvarnosti

"U mračnim trenucima čini mi se da se u SAD-u događa balkanizacija", u veljači je u kolumni zapisao Andreas Kluth, kolumnist Bloomberga koji pokriva europsku politiku. Kakav je zapravo život u SAD-u i kakva je veza s Balkanom? 

"Dobro došao u ovu septičku jamu od države", rekla mi je preko cigarete Sofia, mlada Amerikanka latinoameričkog podrijetla. Razgovarali smo pred Post Pubom, popularnim okupljalištem novinara Washington Posta, dva dana nakon mojeg dolaska u prijestolnicu Sjedinjenih Američkih Država (SAD). Njena me izjava iznenadila – tako o svojim državama često govore ljudi na Balkanu. 

Postao sam znatiželjan – zar je život preko bare stvarno tako loš? U Europi se o SAD-u često govori drukčije. Za mnoge je obećana zemlja, "svjetionik nade", "sjajni dvorac na vrhu brijega". Imao sam pred sobom tri tjedna za obilazak te obećane zemlje koju sam posjetio na poziv Državnog tajništva SAD-a (United States Department of State). U tom sam vremenu posjetio sedam saveznih država, gdje sam Amerikance pitao što misle o svojoj zemlji. Je li SAD stvarno "najbolja država na svijetu" ili "septička jama", kako je tvrdila Sofia? 

Ustanovio sam da u SAD-u zapravo ljudi imaju mnogo poteškoća. Većina ljudi s kojima sam razgovarao – mladi, stari, lijevi, desni – kao najveći manjak svoje države naveli su zdravstvo. Ne samo da je zdravstveno osiguranje skupo, već se većina stanovnika žalila na osiguravajuće kuće i njihove tobože sporne prakse. Više sugovornika kazalo mi je kako su se u prošlosti osjećali prevarenima kad su, iako su imali zdravstveno osiguranje, troškove liječenja morali platiti iz vlastitog džepa. A ti troškovi nisu mali. 

Prijevare osiguranja američke potrošače godišnje koštaju više od 308 milijardi dolara, prema statistici Koalicije protiv prijevare osiguranja (Coalition Against Insurance Fraud). Pritom vlasti i zakoni štite osiguravajuća društva. Ako od osiguravajućeg društva želite na svaki način dobiti novac koji mislite da vam pripada, trebat ćete potrošiti malo bogatstvo na odvjetnike i puno vremena u sudnici. Troškovi zdravstva također su među trima najučestalijim uzrocima bankrota i beskućništva Amerikanaca. 

"Zdravstveni je sustav slomljen, priznajem, no ništa me nije toliko potreslo koliko razina bešćutnosti prema beskućnicima ovdje", rekla mi je Amerikanka koja se u SAD preselila iz Europe. Nije tajna da SAD ima poteškoća s beskućnicima – Park McPhearson 300 metara od Bijele kuće cijeli je ispunjen šatorima beskućnika. Prema procjeni Washingtona, u državi je između pola milijuna i milijun beskućnika. To je ipak cijena slobode, da parafraziram neke sugovornike. 

Tu bešćutnost valja pripisati američkome buržujskom mentalitetu da je svaki pojedinac odgovoran za svoju (ne)sreću. Iz toga proizlazi fanatična usredotočenost pojedinaca na vlastiti razvoj, a (preveliko) suosjećanje kočilo bi i razvoj pojedinaca i razvoj društva. To je ipak cijena slobode, da parafraziram neke sugovornike. 

Upravo je sloboda, prema mišljenju većine sugovornika, najbolja stvar u SAD-u, uz ekonomske prilike koje ta sloboda donosi. U Americi ste slobodni postati što god želite – kako osobno tako i poslovno. Ako je čovjek radišan i dobar u tome što radi, može postati poslovno uspješan. Država je zbog koncentracije znanja i kapitala posebno privlačna najtalentiranijima. To im omogućuje postati najboljima u onome čime se bave. 

Saznao sam da su obrazovani ljudi u velikim mjestima optimistični i otvoreni ljudi koji ne vole negativizam. Zaljubljeni su u svoju slobodu, ponosni na svoj poduzetnički duh i radnu etiku te ne vole "lijenčine". Posljedično su dinamično društvo koje stvara zavidnu ekonomsku aktivnost. 

Riječi prisege odanosti (eng. Pledge of Allegiance) u osnovnoj školi za doseljenike u saveznoj državi Teksas. Učenici svako jutro naglas recitiraju prisegu.

SAD je zahvaljujući takvom mentalitetu državljana postao najbogatija država na svijetu, ali je i država u kojoj je bogatstvo izrazito neravnomjerno raspodijeljeno. Oni koji imaju žive kao kraljevi. Oni koji nemaju žive kao robovi. A onima koji imaju takav sustav ne smeta. "Oni koji nemaju sami su si krivi", govorili su. 

Mirovno bdijenje (eng. Peace Vigil) ispred Bijele kuće u američkoj prijestolnici najdugotrajniji je proturatni prosvjed u SAD-u. Neprekidno traje još od 1981. godine, a vlastima nije smetalo ni tijekom epidemije koronavirusa. Jedini uvjet vlasti jest da uvijek mora biti netko u šatoru.

U SAD-u je trenutačno više prilika za rad nego dostupne radne snage. Zabilježena je rekordno niska nezaposlenost – u veljači je iznosila 3,4 posto. To je zapravo trend i u Europi, a i u Adria regiji. Američke kompanije nemaju dovoljno kvalificiranih radnika za zadovoljenje svojih potreba. Kao država doseljenika imaju i izrazito restriktivan sustav za strance koji žele raditi u SAD-u. 

"Trenutačno u regiji imamo dvaput više slobodnih mjesta od ljudi u potrazi za poslom", rekli su mi u Gospodarskoj komori Sjevernog Kentuckyja. U regiji se broj radnih mjesta u zadnjih pet godina povećao za 11,4 posto. Najviše im kadra nedostaje na području napredne proizvodnje, informacijske tehnologije, logistike i zdravstva. 

Velik broj ljudi se od početka pandemije povukao s tržišta rada, neki traže alternativne izvore prihoda. Među njima je i tamnoputi Jeremy, koji je tijekom pandemije radio kao medicinski tehničar. "Plaća i uvjeti rada u bolnici bili su loši. Jednostavno sam pregorio i dao otkaz", rekao mi je. Sada je operativni upravitelj u maloj lokalnoj destileriji žestokih pića. "Svoje smo proizvode počeli prodavati i u drugim saveznim država i mislim da ćemo uskoro doći na zelenu granu." Školovani medicinski tehničar ne želi se vratiti u zdravstvo. 

I u gospodarskoj su komori priznali kako su plaće medicinskog osoblja male, a kažu da je u saveznoj državi Kentucky život jeftiniji nego drugdje u SAD-u. Kentucky je među 50 saveznih država u SAD-u uvršten na deveto mjesto po najnižim troškovima života, prema posljednjem istraživanju medijske kuće U.S. News & World Report. 

Procjenjuju da u cijeloj državi za zadovoljenje tržišnih potreba nedostaje tri do pet milijuna radnika. "Brzina rasta broja radnih mjesta u našoj regiji premašuje brzinu rasta stanovništva", pri čemu dodaju kako bi jednostavniji i jeftiniji postupci za zapošljavanje stranaca zasigurno doprinijeli rješavanju te poteškoće. 

"Postupak za zapošljavanje stranaca – uključujući obrazovane Europljane – traje od šest do 12 mjeseci", rekao mi je pravnik i direktor nevladine organizacije koji migrantima pomaže da dobiju radne dozvole kako ne bi morali plaćati skupe odvjetnike. Izbjeglice koji se uspješno prijave za azil na radnu dozvolu mogu čekati i po deset i više godina. "Ne očekujem da će predsjednik Joe Biden na tom području išta promijeniti", još mi je povjerio. 

Siromaštvo i bogatstvo u središtu Washingtona, Okrugu Columbije. Park MacPhearson 300 metara od Bijele kuće prepun je šatora beskućnika, dok pokraj njih prolaze skupi automobili.

Osim zdravstva, beskućništva, ekonomske nejednakosti i radikalne individualnosti, Ameriku opterećuju propadajuća infrastruktura, rasizam, droga i disfunkcionalna demokracija. Njihov je kapitalizam sve sličniji oligarhiji, pa mnogi – među njima vjerojatno i Sofia – usprkos obilju slobode nemaju pravog izbora. 

"Sloboda je najbolja i najgora stvar u ovoj državi", kaže Gregg, računalni inženjer i komičar u teksaškom San Antoniju. "Zbog slobode govora imamo političku polarizaciju koja je prodrla i u ostale sfere života. Najbolji prijatelji mogu se do smrti svađati koji lanac brze prehrane ima bolji hamburger. Međusobna mržnja prešla je sve granice."

Politička polarizacija u SAD-u otišla je toliko daleko da su konzervativci s pomoću Fox Newsa prošle godine počeli otvoreno poticati na "nacionalno odcjepljenje", odnosno raspad Sjedinjenih Američkih Država na konzervativne i liberalne savezne države. To se zadnji put dogodilo prije 170 godina i izazvalo je građanski rat – najsmrtonosniji rat u američkoj povijesti. 

"U mračnim trenucima čini mi se da se u SAD-u događa balkanizacija", u kolumni je zapisao Andreas Kluth, kolumnist Bloomberga koji pokriva europsku politiku. Balkanizaciju je opisao kao širenje mržnje među skupinama koje bi zapravo trebale živjeti u dobrosusjedskim odnosima, pri čemu se svaka skupina uvjerava da je žrtva. 

"Ne treba svima američki san", rekao je na predstavljanju svoje nove knjige u Seattleu poznati američki putnik i autor Rick Steves. "Posve je u redu imati šrilanske ili poljske snove. No vlastiti snovi dolaze sa svojom prtljagom."

Američki snovi balkanskih naroda 

Ratno iskustvo zapadnog Balkana svježije je. Nekadašnji jugoslavenski narodi u 80-im su godinama prošlog stoljeća sanjali svoju inačicu "američkog sna". Željeli su ekonomsku i društvenu slobodu kako bi tragali za srećom. Za to je bio potreban raspad socijalističke Jugoslavije i ustanovljenje demokratično-kapitalističkih država. U 1990-im godinama počeli su svoje snove i ostvarivati, no tranzicija nije protekla glatko. 

Rat na Balkanu je kod ljudi stvorio duboku psihološku prtljagu. "Istraživanja pokazuju da približno petina ljudi koji žive u (poslije)ratnom području doživljava određen oblik depresije, posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i(li) tjeskobu. Isto vrijedi za psihološki položaj društava zapadnog Balkana", rekao je Faris Kočan, docent međunarodnih odnosa na ljubljanskom Fakultetu društvenih znanosti. "Budući da je psihološki položaj društva i nakon dva desetljeća ostao relativno stabilan, u tim društvima dolazi do sve veće apatije i pasivnosti po pitanju preobražajnih potencijala regije."

Hram demokracije: rotonda u zgradi američkog Kongresa, u koju su 6. siječnja 2021. provalili pristalice Donalda Trumpa koji nisu priznali izborni poraz svojeg vođe. Politički raskol među stanovnicima i dalje je jedna od najvećih poteškoća s kojima se SAD suočava.

"Američki" snovi balkanskih naroda postali su noćna mora. Demokratska tranzicija dovela je do korupcije, siromaštva, zagađenja i kleptokracije. Milijuni ljudi otišli su u svijet trbuhom za kruhom jer u svojim državama nemaju ili ne vide potencijala. Išli su za "američkim snom" – po bolji život u "uređene" države jer nisu više željeli živjeti u "septičkoj jami od države". No "Amerike" nisu izgradili pesimisti prepušteni sudbini. 

"Čini mi se da je najveći problem SAD-a taj prodorni pesimizam", rekao je na doručku i kavi na Manhattanu Steven B. Smith, profesor političke filozofije na Sveučilištu Yale. To me podsjetilo na veliki natpis u Muzeju afroameričke povijesti i kulture u Washingtonu. "Amerika se može promijeniti. Amerika će se promijeniti", citat je May McLeod Bethune, borkinje za prava tamnoputih žena. Optimizam – uvjerenje da je problem rješiv – uvjet je da ga čovjek krene rješavati. 

U glasu Sofije s početka članka nije se mogla čuti samo srdžba, već i određeni očaj i prepuštenost sudbini. "Jedini koji mogu išta promijeniti u ovoj državi bogati su bijelci", rekla je nakon kratkog razgovora, prije nego što je s cigarete prešla nazad na šank kako bi pojela svoj zasluženi hamburger. 

Borkinje za pravdu Mary McLeod Bethune i Rosa Parks se s tom tezom vjerojatno ne bi složile jer su vjerovale da su problemi rješivi i da baš svaki čovjek ima moć doprinijeti rješenju i druge nadahnuti na promjenu. Prenesemo li natpis iz spomenutog Muzeja afroameričke povijesti i kulture na našu regiju, možemo zaključiti: "Balkan se može promijeniti. Balkan će se promijeniti."

Izjava borkinje za ljudska prava Mary McLeod Bethune, izložena u Muzeju afroameričke povijesti i kulture u Washingtonu.