Što duža mladost, što duži život i što savršenije sve – od izgleda, posla, života, pa do djece. Ovako bi se mogla opisati opsesija suvremenih ljudi koji kao da su zaboravili kako izgleda ljudska priroda: roditi se, živjeti i, prije ili poslije, umrijeti. Jer ne, koliko god to bilo teško prihvatiti, ne možemo živjeti vječno. Ne možemo vječno biti ni mladi ni zdravi, a ne možemo i ne trebamo biti ni savršeni. No, kao da su ljudi sve to zaboravili i u novije doba se odlučili suprotstaviti svemu ljudskom i iskoristiti svu moguću tehnologiju kako bi došli do savršenog i beskonačnog života. Što je u tome krivo? Teško je jednostavno odgovoriti na ovo pitanje, no pojednostavljeno bismo mogli reći – svašta. Dok je s jedne strane potpuno prirodno i poželjno da napredujemo, otkrivamo bolesti i lijekove te koristimo tehnologije za razvoj, pitanje dugovječnosti (engl. longevity) posljednjih je godina otišlo toliko daleko da, ne samo da očajno želimo produljiti i učiniti savršenima vlastite živote već i živote onih koji još nisu ni rođeni. Sve to otvara brojna pitanja – od etike, upravljanja tehnologijom, pa do klasnih razlika i mogućeg stvaranja biološki superiorne elite.
Industrija dugovječnosti
Termin longevity pojednostavljeno znači produljiti si životni vijek uz poboljšano zdravstveno stanje. Cilj zagovornika je da putem genetike i načina života uspore starenje i spriječe bolesti, a u tome im pomaže napredak znanosti i medicinskih tehnologija, inovativni tretmani protiv starenja, poput infuzija NAD+, terapije matičnim stanicama, hiperbaričnih komora i personalizirane nutrigenetike. Klinike koje se bave dugovječnošću ima sve više, čak i u našoj regiji, a iz svega se razvila industrija koja se procjenjuje na oko 600 milijardi dolara. Očekuje se da će do 2030. godine doseći vrijednost od 2,7 bilijuna dolara, s godišnjim rastom između sedam i 12 posto, ovisno o sektoru. Koliki je potencijal ove industrije, pokazuje i činjenica da ona privlači neka od najmoćnijih imena današnjice. Primjerice, Jeff Bezos podržao je startup Altos Labs koji istražuje stanično pomlađivanje, dok se Googleov Calico Labs bavi bolestima povezanim sa starenjem koristeći umjetnu inteligenciju i molekularnu biologiju.
Inače, ljudski život već se do sada znatno produljio. Prema Statisti, globalni očekivani životni vijek znatno je porastao od sredine 1900-ih, s otprilike 46 godina na 73,2 godine do 2023. Vjeruje se da će do kraja stoljeća očekivani životni vijek doseći 82 godine. No želja za duljim, kvalitetnijim životom stara je koliko i čovječanstvo pa nije neobično da postoji i danas. Ipak, sada se sve više otvara pitanje ne samo kako živjeti dulje nego i tko će imati priliku živjeti dulje.
Stvaranje elite
Čak i u bogatim zemljama, osnovna zdravstvena skrb ponekad je nedostupna ljudima s nižim primanjima pa ne čudi da se uz longevity veže zabrinutost da će novi tretmani i izumi biti dostupni samo vrlo bogatima. Elita koja ima pristup boljim tehnologijama postoji već danas, a s daljnjim razvojem longevityja bi se nejednakost mogla samo dodatno produbiti.
"Misli o poboljšavanju ljudskog zdravlja prate našu vrstu, štoviše zaslužne su za uspostavu nekih znanosti, kao što je medicina. Sumnjam da će ljudi ikada prestati razmišljati o tome kako unaprijediti kakvoću svog života na zdravstvenom planu. Doduše, tehnike koje koristimo postaju sve naprednijima i nerijetko ih implementiramo nereflektirano. Pitanja o štetnim posljedicama ove vrste napretka imaju smisla ako se njima ujedno smanjuju i drugi rizici, kao što je smanjenje broja globalnih pandemija ili genetskih bolesti. Poboljšavanje zdravlja u svrhu produžetka života mora sa sobom nositi imperativ održivosti, jer u suprotnom rezultira produbljivanjem društvenih nejednakosti, stvara više 'inkubatora' za pandemije, nameće ovisnost o tehnologijama kojima se zdravlje poboljšava i slično", kaže dr. sc. Marko Kos, s Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, za Bloomberg Adriju.
U kontekstu elitizma, nejednakosti i odmicanja od ljudskog - u prenesenom, moralnom značenju - zabrinjavajuće je to što se normalizira ideja da je produženje života individualna obaveza. Longevity industrija tako šalje poruku da je dug život stvar osobne odluke i time mijenja društvenu percepciju starosti iz prirodnog procesa u osobni promašaj. Jesu li onda oni koji su, primjerice, žrtve nekih bolesti manje vrijedni ljudi? Jesu li manje sposobni? Stručnjaci upozoravaju da to stvara opasan pritisak da ljudi postaju odgovorni ne samo za način života nego i za vlastitu biologiju, genetiku i tempo starenja, što dodatno stigmatizira starije i bolesne. Tu je i, ranije spomenuti, financijski aspekt i činjenica da koncept dugovječnosti stvara zdravstvenu aristokraciju.
"Implementacija svake tehnike dolazi s pitanjem o njezinoj pristupačnosti, možemo zamisliti scenarije u kojima različita društva neće imati isti pristup svim tehnologijama. Kada govorimo o medicinskoj tehnologiji, ne trebamo tražiti primjere u scenarijima iz budućnosti, dovoljno je pogledati stanje u pojedinim afričkim državama i pristup lijekovima za malariju ili tretiranje AIDS-a, kao i njihove cijene. Paradoksalno su jeftiniji na Zapadu no drugdje. Elitna medicina dostupna samo bogatima već postoji i vrlo je uspješna na globalnom tržištu, ne vidim razlog zašto bi se to promijenilo pojavom novih tehnologija, koje još više isključuju", ističe Kos.
S time se slaže i mag. biol. mol. Ivana Keršić koja također naglašava da se klasni jaz u medicini očituje već duže vrijeme.
Depositphotos
"Tehnologija dugovječnosti, po meni, samo dovodi taj jaz do krajnjeg ekstrema, a fascinantan primjer je američki poduzetnik Bryan Johnson koji, prema vlastitim riječima, provodi eksperiment dugovječnosti. Zove ga projekt Blueprint, pri čemu vodi iznimno restriktivan životni stil što se tiče prehrambenih i fizičkih navika, uz korištenje stotina suplemenata i fizikalnih terapija, kao i transfuzije 'svježe krvi' od svoga sina u svrhu anti-aging i life extension ciljeva. U projekt ulaže ogromne količine novca, no na njemu je već krenuo i zarađivati – prodajom suplemenata", objašnjava Keršić.
Etičke dileme
No uz koncept dugovječnosti veže se još bitnih pitanja, a koje su ključne bioetičke dileme oko razvoja ove industrije? "Za odgovor je potrebno definirati kako bi se život 'produživao': biološki ili digitalno. Naime, postoji biomedicinska struja, gdje je fokus na produljenju života putem znanstvenih otkrića u biomedicinskom području primijenjenih u medicinskoj praksi. S druge strane, s razvojem AI tehnologija, vraća se poznati sci-fi/cyberpunk koncept 'digitalne svijesti' ili 'digitalnih doppelgangera', gdje nije nužno očuvati tijelo osobe, već se život produljuje postojanjem osobe u digitalnom obliku. Obje struje nose svoje specifične etičke dileme, no u konačnici otvaraju ista pitanja o smislu života, biti ljudskosti, društvenim posljedicama produživanja života", ističe Keršić.
Kos navodi primjer švedskog filozofa i teoretičara transhumanizma Nicka Bostroma koji u svojim radovima izdvaja nekoliko mogućih poteškoća: gospodarenje resursima, pitanja osobnosti i identiteta te posthumanizam.
"Sažmemo li ove tri rasprave, možemo prikazati ključne poteškoće u pojednostavljenim primjerima. Osvrnemo li se na ljudsku povijest, vidimo da je čovječanstvo notorno loš gospodar raspoloživim resursima. Medicinski postupci kojima se produžuje ljudski život, kao i mogućnost pristupa ovoj vrsti terapije svakako bi povećali jaz između imućnih i siromašnih, potencijalno stvarajući bogatu elitu dugovječnih gospodara. No, svaka tehnika u određenom trenu pronađe svoj put do opće populacije, iako možda u nešto lošijoj izvedbi. Zamislimo li scenarij u kojem siromašna masa uspješno produžuje svoj život na 'samo' 125 godina, moramo se upitati, što bi to značilo za naš planet i za našu vrstu?", objašnjava Kos.
Kada govorimo o pitanjima osobnosti i identiteta, Kos ističe da ih moramo sagledati u kontekstu naših pojedinačnih egzistencija i poteškoća koje sa sobom nosi naša svakodnevica, počevši od onih jednostavnijih.
"Ako svatko od nas u svojim četrdesetima ne razmišlja i ne smatra se istom osobom kao što je bio/bila u svojim dvadesetima, što bi to značilo za biće koje živi duže od sto, možda čak i dvjesto godina? Ako je taj život od stotinu ili dvije stotine godina u savršenom fizičkom zdravlju, svakako se trebamo pitati o emocionalnom zdravlju, ljudska egzistencija nije krhka samo zbog britkosti naših kostiju. Posthumanizam kao posljednja točka ove rasprave otvara nam mnoga pitanja, a kao ključno možemo izdvojiti ono koje nas pita o tome kada ljudsko više nije ljudsko, ili kada postaje nakon-ljudskim. Nije li, barem u odnosu na neke druge vrste, jedna od odrednica ljudske vrste relativno kratak životni vijek? Odnosno, činjenice da možemo biti bolesnima, da možemo patiti ili da smo svjesni vlastite smrtnosti, svakako utječu na našu definiciju ljudskosti", kaže Kos.
Gdje je onda u svemu granica između poželjnog napredovanja te prelaska u potencijalno opasan napredak? Keršić kaže da granicu nije lako definirati, no smatra da potencijalna opasnost nastupa onog trena kada bi se varijante gena i fenotipi bez negativnih posljedica na razvoj i zdravlje pojedinca, a koji su dio prirodnog diverziteta u ljudskoj populaciji, počeli modificirati i uklanjati iz populacije u zamjenu za nešto 'bolje'.
"To 'bolje' gotovo je nemoguće definirati, odnosno definicija bi ovisila o okruženju pojedinca (socio-ekonomsko, biološko, kulturološko), a neko novo 'bolje' će uvijek postojati", objašnjava Keršić.
Uređivanje embrija
Cijela priča o dugovječnosti u posljednje je vrijeme dobila potpuno novu dimenziju zbog ulaganja milijardera u startupe koji se bave genetskim modificiranjem embrija. Jedna takva je tvrtka Preventive koja je, prema informacijama s njihove web-stranice, do sada prikupila gotovo 30 milijuna dolara od privatnih investitora. Prema pisanjima stranih medija, uključujući The Economista, među investitorima su imena poput Briana Armstronga, direktora Coinbasea, i Olivera Mulherina, softver inženjera i partnera Sama Altmana, šefa OpenAI-a.
Prema informacijama na službenoj stranici kompanije, ovaj američki startup posvećen je izmjeni ljudskih embrija uz pomoć CRISPR-a, alata za gensko uređivanje. Na stranici stoji da se bave prevencijom bolesti prije rođenja. "Posvećeni smo rigoroznim istraživanjima sprječavanja bolesti prije rođenja. Naša je misija utvrditi može li se najnovija generacija tehnologija uređivanja gena sigurno i odgovorno koristiti za ispravljanje razornih genetskih stanja za buduću djecu. Ako se dokaže da je sigurna, vjerujemo da bi preventivno uređivanje gena moglo biti jedna od najvažnijih zdravstvenih tehnologija stoljeća", stoji u objavi službenoj stranici koju potpisuje osnivač Lucas Harrington. U objavi izražava i žaljenje jer je većina znanstvenika i regulatornih tijela, koja su najbolje opremljena za procjenu ovih tehnologija, do sada izbjegavaju ovo kontroverzno područje.
"Naš je cilj jednostavan: utvrditi rigoroznim pretkliničkim radom može li se preventivno uređivanje gena sigurno razviti kako bi se obitelji poštedjele teških bolesti. Ako naša istraživanja pokažu da se to ne može učiniti sigurno, taj je zaključak jednako vrijedan za znanstvenu zajednicu i društvo", stoji u objavi. Procjenjuje se i da bi uređivanje embrija u budućnosti moglo koštati oko 5000 dolara.
No ovo nije jedina tvrtka koja djeluje u tom području. Preventive je treći američki startup koji je ove godine objavio da traži tehnologiju za uređivanje gena. Prvi je Bootstrap Bio iz Kalifornije koji navodno traži početno financiranje i zainteresiran je za poboljšanje inteligencije. Na čemu rade, jasno daju do znanja prvom rečenicom koju možete vidjeti na njihovoj mrežnoj stranici: "Genetika ne bi trebala biti lutrija." Dodatno na stranici objašnjavaju da nije pravedno da se neki rađaju s naslijeđenim prednostima, a drugi ne te da je njihov cilj dati što većem broju ljudi priliku da odaberu svoje gene za sebe i svoje potomke, umjesto da jednostavno prihvate naslijeđenu genetsku nejednakost. Cilj im je poboljšati poželjne osobine, koje se mogu prenijeti na buduće generacije. Slično tome razmišlja i tim koji stoji iza kompanije Manhattan Genomics, koja je također u fazi osnivanja. "Predugo su se naslijeđene genetske bolesti tretirale kao sudbina", ističe se na stranici.
Inače, priča o genski uređenoj djeci počinje s He Jiankuijem, kineskim znanstvenikom koji je 2018. objavio da je stvorio prve takve bebe na svijetu. No njegov nepromišljen i nezakonit čin mogao bi pasti u drugi plan posebno jer novi, ranije spomenuti, startupi imaju podršku milijardera iz Silicijske doline.
Kontroverzno pitanje
Upravo pitanje 'uređivanja nerođene djece' postaje jedno od najkontroverznijih pitanja u medicini. Mnogo je pitanja još otvoreno u ovom području poput onog je li zaista moguće napraviti izmjene namijenjene smanjenju rizika od jedne bolesti, a da se pritom ne povećava rizik od druge. Osim toga, tu je i pitanje 'dizajniranih beba'. Primjerice, Harrington tvrdi da će se Preventive usredotočiti samo na teške bolesti, no tanka je granica između ispravljanja mutacije, uvođenja zaštitnih varijanti gena protiv raka ili demencije te izmjena u svrhu unaprjeđenja izgleda ili inteligencije. Jer kako tehnologija napreduje, za mnoge oblikovanje budućnosti vrste postaje neodoljivo.
Tako je primjerice, The Guardian prošle godine pisao o američkom startupu koji nudi pomoć bogatim parovima u testiranju njihovih embrija na IQ. Riječ je o kalifornijskom startupu Heliospect Genomics koji imućnim parovima nudi skrining njihovih embrija na IQ, a tajne videosnimke, koje je prikupila britanska organizacija Hope Not Hate, otkrivaju kako se čelni ljudi tvrtke otvoreno hvale kako njihova metoda genetskog skrininga može povećati IQ budućeg djeteta za više od šest bodova. Naravno, tvrtka sve to nudi bogatim roditeljima koji se podvrgavaju medicinski podvrgnutoj oplodnji (MPO) po navodnoj cijeni od 50.000 dolara za skrining 100 embrija.
Što je najveći problem kod takvih praksi određenih kompanija? Jedan od najvećih je to što se time normalizira ideja 'superiorne' i 'inferiorne' genetike. Time se i dodatno učvršćuje vjerovanje da nejednakost proizlazi iz biologije, a ne iz društvenih uzroka. Tako bi ovakve prakse mogle otvoriti vrata novoj vrsti selekcije s obzirom na to da neki laboratoriji već istražuju mogućnost biranja poželjnih osobina kod embrija poput otpornosti, inteligencije, čak i estetskih obilježja. Kritičari upozoravaju da takav razvoj vodi prema stvaranju dvije populacije: one koja je genetski optimizirana i one koja nije. Sve ovo ujedno otvara put i natjecanju među roditeljima. Ako je boljim embrijem moguće povećati šanse za akademski uspjeh ili zdravlje, pritisak da se to učini mogao bi postati ogroman.
Također, neki smatraju da bi sve ovo moglo dovesti do stvaranja embrija u industrijskim količinama iz kojih bi se odabrali elitni primjerci, dok bi se u budućnosti ponuda mogla proširiti i na tipove osobnosti, što može biti posebno opasno.
"Genetsko uređivanje embrija, ili organizama općenito, poznato nam je već neko duže vrijeme. Ova rasprava je u javnost plasirana osamdesetih godina s velikim obećanjem da će izmijeniti našu svakodnevicu na bolje, kao i s tvrdnjama da će nahraniti Aziju i Afriku, ukinuti siromaštvo i nejednakosti i slično. Što naravno nije slučaj. Svako tehnološko obećanje, dolazi s tehnološkom izdajom. Ne možemo u potpunosti pretpostaviti koje će sve negativne posljedice uslijediti primjenom ove tehnologije, ali zakonitost djelovanja s odgođenim posljedicama uči nas da implementacija svake tehnologije sa sobom nosi posljedice koje u ovom datom trenutku ne možemo predvidjeti zbog nedostataka u našoj znanstvenoj metodologiji, kao i činjenici da za posljedice možda ne postoji presedan u poznatoj nam povijesti. U grubim crtama možemo izdvojiti standardne prigovore ovoj raspravi kao što su pitanje dizajnerskih beba i eugenika, uređivanje nasljednih gena i spontane te off-target mutacije koje proizlaze iz tehnika koje još uvijek nisu usavršene", kaže Kos.
Dodaje i da možemo zamisliti budućnost u kojoj je razvoj ovih tehnologija urodio stvaranjem biološke elite, no suprotni scenariji su jednako mogući. Keršić navodi da, slično kao i kod pitanja o elitnoj medicine, jaz i elita već postoji. "Oni koji si to mogu priuštiti, svoju djecu od malih nogu kroje prema savršenstvu privatnim vrtićima, tutorima, podukama i školama, izvannastavnim aktivnostima, privatnim zdravstvom, materijalnim uvjetima odrastanja… Ovo bi samo otvorilo mogućnost da osim okolišne, imaju i elitnu ‘biološku’ pozadinu koja bi se još direktnije očitavala", naglašava Keršić.
"Ovdje ne govorimo samo o uređivanju gena uopće nego i o uređivanju nasljednih gena. Što je u trenutačnoj društvenoj klimi 'popularnih trendova' i drugih proizvoljnih praksi generiranih društvenim mrežama, vrlo opasno. Uređivanje nasljednih gena, mimo pristanka budućih generacija, može rezultirati gubitkom određenih genetskih karakteristika iz društva iz arbitrarnih razloga, kao i rezultirati neočekivanim novim genetskim bolestima. S druge strane, ostaje otvorenim pitanje modifikacije kognitivnih i emocionalnih osobina te njihov utjecaj na šire društvo", kaže Kos.
Tehnološki moćnici
Dodatan alarm u cijeloj situaciji je i to što se sav ovaj napredak događa u rukama najbogatije tehnološke elite iz SAD-a. Keršić govori da, po njezinu mišljenju, razvoj ranije spomenutih startupa uopće ne bi trebalo biti dopušten, pogotovo u trenutačnoj gospodarskoj situaciji u svijetu. Naglašava da je ostavljati genetsko uređivanje embrija privatnim kompanijama ne samo opasno nego i neodgovorno.
"Ako ćemo se voditi postojećim primjerima, jer zakonodavno ne postoje još okviri kojima bi se adekvatno štitili korisnici tih tehnologija. Recimo, američka kompanija Second Sight proizvela je retinalne implantate kao što je Argus II, koji su pacijentima s težim oblicima retinitis pigmentosa vratili većinu ili gotovo cijelu vidnu sposobnost. Nakon niza godina financijskih problema koji su se pogoršali tijekom pandemije COVID-19, kompanija prestaje s podrškom za uređaje 2020., čime su neki pacijenti ponovno izgubili vid a brojni drugi bili u opasnosti da ga izgube. Tek je spajanjem Second Sight s kompanijom Nano Precision Medical 2023., s obvezom tehničke podrške za Argus I i Argus II, stabilizirana situacija, no postavlja se pitanje – što kada kompanija ponovno bude u financijskim problemima? Što ako novim mergerom, smjenom uprave, ili nečim trećim, ponovno prestane podrška? Tko onda zbrinjava korisnike uređaja?", ističe Keršić.
Kos dodaje da je politička situacija koja promovira globalni kapitalizam omogućila privatnim kompanijama i njihovim imućnim mecenama da budu jedina instanca koja utječe na izbor koje tehnologije će se razvijati.
"Govorimo o potrebi demokratizacije i mogućnosti stvaranja zajedničkih ciljeva na razini društva, nasuprot hirovitim investicijama bogatih pojedinaca. U kontekstu šire etičke rasprave čini se da je stvar okrenuta naglavačke. Ne govorimo o praksama koje su stvorene jer utjelovljuju poželjno društveno ponašanje konsenzusom većine nego o pojedincima koji definiraju 'društveno poželjno' svojom financijskom moći. Moralni principi ne mogu se ‘proizvoditi’ na temelju vrijednosti kompanija i njihovih interesa", kaže Kos.
Trebamo li sve što možemo?
U svemu ovome vrijedi dodati da, daleko od toga da daljnji napredak ljudi, medicine i tehnologije nije poželjan. Naprotiv, upravo nas je težnja prema boljem oduvijek gurala naprijed. No možda je vrijeme da se zapitamo za što i koga točno taj napredak zaista želimo? Jer dok su neki lijekovi i dalje neotkriveni, a neki ljudi gladni, tehnologija usmjerena na dugovječnost djeluje kao hir najbogatijih da ponovo budu najbolji. Umjesto da stvorimo bolje društvo, trenutačno smo na putu stvaranja snobovske, biološki superiorne klase. Pa možda je vrijeme da se zapitamo smijemo li i trebamo li činiti sve što i možemo?
.webp){kind=icon}
