U čekaonici: Biznis koji prkosi prirodi

Vještačka oplodnja znatno pomiče dobne granice za osnivanje obitelji. Stariji građani zemalja u Adria regiji zasigurno se sjećaju da je u negdašnjoj Jugoslaviji bilo sasvim normalno da jedna obitelj ima više od dvoje ili troje djece. U 1970-im i 1980-im godinama mladi su se u regiji često vjenčavali u ranim 20-ima, a zasnivanje obitelji mnogima je bilo važnije od karijere. Danas je situacija drastično drugačija.

Svake godine raste prosječna dob osoba koje prvi put stupaju u brak, kao i prosječna dob žena koje prvi put postaju majke. To je jedan od glavnih razloga pada nataliteta u regiji, ali i povećanja neplodnosti kod muškaraca i žena, koja poprima epidemiološke razmjere.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, svaki šesti par suočava se s problemima neplodnosti i ne može začeti dijete prirodnim putem. Osim emocionalnih trauma zbog nemogućnosti osnivanja obitelji, taj trend nosi ozbiljne demografske i ekonomske izazove, budući da se javlja kronični manjak radne snage. 

Depositphotos

Sreća u nesreći je što napredak medicine omogućava brojne metode oplodnje koje znatno pomiču dobne granice za osnivanje obitelji. No to ima svoju cijenu i omogućuje razvoj čitave industrije koja na globalnoj razini već ostvaruje promet u milijardama dolara. Očekuje se da će globalno tržište usluga za rješavanje problema neplodnosti narasti s 35 milijardi dolara u 2023. godini na više od 70 milijardi dolara do 2033. godine. 

Povećanje svijesti o uporabi takozvane in vitro fertilizacije (IVF), rastuće prihvaćanje asistirane reproduktivne tehnologije (ART) i povećane stope neplodnosti diljem svijeta vjerojatno će dodatno potaknuti rast tog tržišta u nadolazećim godinama, dok će dostupnost raznovrsnih tretmana vjerojatno biti ključan razlog za taj rast u prognoziranom razdoblju. 

Rastuće stope neplodnosti na globalnoj razini velik su poticaj za širenje tog tržišta. Među ključnim čimbenicima povećanja neplodnosti su promjene životnog stila koje vode do pretilosti, stresa, konzumacije alkohola, kao i razna medicinska stanja. Istražili smo kakva je trenutačna situacija u Adria regiji kada je riječ o toj vrsti usluga i koje su perspektive za njihov daljnji razvoj. Među ostalim, otkrili smo da su i u ovoj regiji moguća prava medicinska čuda te da postoji velik prostor za razvoj takozvanog medicinskog turizma. 

Neplodnost ne bira ni spol ni naciju 

Stručnjaci u svim zemljama regije s kojima smo razgovarali potvrđuju da raste stopa neplodnosti. Docent doktor Mitko Ivanovski, ginekolog-porodničar i voditelj Odjela za potpomognutu reprodukciju u Kliničkoj bolnici Adžibadem Sistina u Sjevernoj Makedoniji, navodi kako je neplodnost u porastu širom svijeta i predstavlja vrlo ozbiljan problem suvremene humane reprodukcije. Prema njegovim riječima, incidencija neplodnosti globalno se kreće između 10 i 16 posto. Kod oko 40 posto slučajeva uzrok je u muškarcu, otprilike isti dio otpada na ženu, dok se kod oko 20 posto slučajeva reproduktivni problemi odnose na oba partnera. 

"U različitim regijama postoje značajne razlike u incidenciji neplodnosti. Optimalna plodnost kod žene je između 20. i 25. godine. Nakon 35., odnosno 38. godine života žene, dolazi do značajnog pada plodnosti i rasta stope neplodnosti. Kod oba spola reproduktivna sposobnost značajno opada nakon 40. godine", ističe Ivanovski. 

Ivanovski ističe kako je u Sjevernoj Makedoniji incidencija neplodnosti veća od 16 posto, odnosno svaki šesti par ima problema s plodnošću. U Hrvatskoj se procjenjuje da svaki peti par ima neki oblik neplodnosti, a taj broj raste. Glavni razlog tog trenda je svjesno odgađanje roditeljstva do kasnije dobi kada plodnost prirodno opada. 

"Najčešće, kada nam dođu parovi s problemima, uzrok je trećinom u muškarcu, trećinom u ženi, a ostatak ostaje nepoznat. Kod muškaraca postoji mnogo faktora koji mogu utjecati na kvalitetu sperme i tako uzrokovati neplodnost para. Kod žena je najčešći problem ovulacija, često povezana s policističnim jajnicima", objašnjava doktor Petar Poljak iz privatne Poliklinike Cito. 

Kako bismo razumjeli problem neplodnosti u Sloveniji, dovoljno je pogledati izvještaj Europskog društva za humanu reprodukciju i embriologiju koji navodi da je 2018. godine 6,3 posto svih novorođenčadi u Sloveniji začeto uz biomedicinski potpomognutu oplodnju, a samo Španjolska i Austrija imale su veći udio. 

Marijana Arizanović, koordinatorica centra za in vitro oplodnju Udruženje Šansa za roditeljstvo u Srbiji, ističe kako se dob za rađanje prvog djeteta već dugo pomiče prema kasnijoj dobi. U ubrzanom tempu života i zbog životnih uvjeta, žene često pokušavaju ostvariti prvu trudnoću tek nakon 40. godine. 

"Nije poznat broj osoba koje se liječe, još uvijek se oslanjamo na europsku statistiku koja kaže da svaki šesti par ima problem s neplodnošću. Važno je da je u završnoj fazi nacionalni registar za in vitro oplodnju, koji će zapravo pokazati stvarnu sliku o in vitro oplodnji kod nas", dodaje Arizanović. 

Pretpostavlja se da u Bosni i Hercegovini oko 20 posto parova ima djelomične ili potpune poteškoće s prirodnim začećem. Eldar Mehmedbašić, specijalist ginekologije i porodništva s Odjela za ginekologiju, perinatologiju i neplodnost, potvrđuje da se sve više parova obraća medicinskim centrima koji se bave dijagnostikom i liječenjem neplodnosti. Osim što raste potreba za biomedicinski potpomognutom oplodnjom (BMPO), važno je znati da razvoj znanosti i prakse nudi sve pristupačnija rješenja za pacijente, pa je logično zaključiti da će na tržištu u Bosni i Hercegovini biti sve više usluga u području BMPO-a. 

Eldar Mehmedbašić (Lična arhiva)

"Podaci pokazuju da raste broj parova koji dolaze u centre za in vitro oplodnju zbog problema s neplodnošću. Bosna i Hercegovina prati svjetske trendove u tom smislu. Specifičnost u BiH je da se to područje znanosti razvija sporije u usporedbi s Europom, pa pacijenti često ne dobivaju stručnu pomoć ili se relativno kasno obraćaju centrima, što otežava rješavanje problema", kaže Mehmedbašić. 

Iz bolnice za ginekologiju i porodništvo Dr. Organdžiski u Sjevernoj Makedoniji nadovezuju se kako postoji mnogo uzroka za neplodnost, ali i da sjedilački način života te loše navike poput pušenja, konzumacije alkohola i droga imaju ogroman utjecaj. Također ukazuju na određene profesije s većim rizikom za razvoj neplodnosti, posebice one koje uključuju rad s plinovima i raznim isparavanjima iz boja, lakova, benzina i slično, kao i profesionalne vozače. 

"Pretilost je važan čimbenik za neplodnost, tijekom liječenja pridonosi slabijim rezultatima i većim rizicima", navode iz bolnice Dr. Organdžiski. 

Trenutačno Fond za zdravstveno osiguranje u Sjevernoj Makedoniji (FZORSM) ima sklopljene ugovore s osam zdravstvenih ustanova (jedna državna i sedam privatnih) koje pružaju usluge na tom području, pokrivajući troškove do tri pokušaja za prvo dijete, tri pokušaja za drugo dijete i tri pokušaja za treće dijete. 

"U postupku je promjena tog pravila kako bi se odobrilo biomedicinski potpomognuto oplodnju do šest puta na teret FZO-a", navodi Ivanovski. 

Prošle godine, FZORSM je imao rashode od oko 1,5 milijuna eura za nadoknade vezane uz in vitro postupke. 

Iz Ministarstva zdravstva u Hrvatskoj poručuju da, u skladu sa Zakonom o medicinski potpomognutoj oplodnji, Vlada omogućuje ženama do 42. godine pravo na medicinski potpomognutu oplodnju o trošku Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO). Iako zakon postavlja dobnu granicu, liječnik koji provodi postupak može, iz posebno opravdanih zdravstvenih razloga, odobriti potpomognutu oplodnju i ženama starijim od 42 godine. Tretman neplodnosti o trošku HZZO-a uključuje: četiri pokušaja intrauterine inseminacije (IUI), šest pokušaja in vitro oplodnje (IVF), uz obvezu da dva pokušaja budu u prirodnom ciklusu, dok su cijene definirane Odlukom o sklapanju ugovora za provođenje zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja. HZZO također pokriva troškove svih transfera prethodno zamrznutih embrija, neovisno o broju ciklusa, a svi potrebni lijekovi za MPO dostupni su ženama u potrebnim dozama. 

Trenutačno je u Hrvatskoj registrirano 18 ustanova za MPO, od kojih su devet javne, a devet privatne. 

U Srbiji, u slučaju in vitro oplodnje vlastitim reproduktivnim stanicama, Republički fond za zdravstveno osiguranje (RFZO) financira neograničen broj stimuliranih pokušaja i postupaka sa zamrznutim embrijima za prvo dijete. Parovi s jednim djetetom imaju pravo na dva stimulirana pokušaja i tri kriotransfera. Kada je riječ o in vitro oplodnji doniranim stanicama, RFZO financira tri stimulirana pokušaja i tri kriotransfera uz pravo zamrzavanja embrija. Prema pravilnicima tamošnjeg ministarstva zdravlja, žene starosti do 45 godina mogu se prijaviti za in vitro oplodnju doniranim materijalom, dok za muške partnere nema dobne granice. 

U Sloveniji, većina neplodnih parova tretira se unutar javne mreže jer država u cijelosti pokriva troškove za šest postupaka biomedicinski potpomognute oplodnje, uključujući sve postupke zamrzavanja i prijenosa embrija. Slovenski zakon o BMPO-u predviđa da se postupci provode unutar javne zdravstvene mreže. Većina postupaka izvodi se u trima državnim centrima – UKC-u Maribor, UKC-u Ljubljana i bolnici Postojna. U Sloveniji postoji još jedan centar, Zdravstveni dom Dravlje, koji postupke trenutačno provodi samo uz plaćanje. 

U posljednje dvije godine, Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH) ima centraliziranu politiku financiranja parova sa zdravstvenim osiguranjem te od 2018. godine zakon o BMPO-u. Republika Srpska (RS) ima vlastiti sustav financiranja osiguranika u RS-u, a postupci su regulirani posebnim zakonima, dok Brčko ima poseban proračun za financiranje tretmana neplodnosti. 

Od početka 2023. godine, Vlada Federacije BiH svim parovima na području FBiH jamči jednak pristup tim uslugama. Savezno ministarstvo zdravstva ističe da se zakonski propisi fokusiraju na homologne oplodnje vlastitim gametama bračnih ili izvanbračnih partnera. Heterologna oplodnja doniranim materijalom zakonom nije dopuštena. Iz proračuna Federacije BiH u 2023. godini izdvojeno je oko pet milijuna eura za financiranje BMPO postupaka. Ministarstvo navodi da cijeli iznos nije bio potrošen. Ove godine ponovno je izdvojen isti iznos, koji se smatra dovoljnim s obzirom na broj podnesenih zahtjeva. 

Fond zdravstvenog osiguranja RS-a financira tri pokušaja in vitro oplodnje za parove koji ne mogu imati potomstvo. Tri postupka su potpuno financirana za žene do 40 godina, dok za žene od 40 do 42 godine Fond pokriva 50 posto troškova. Ženama starijima od 42 godine, koje rode dijete putem in vitro oplodnje, Fond potpuno nadoknađuje troškove prema cjeniku. Postupak se provodi u ugovorenoj ustanovi Mediko S u Republici Srpskoj. Ako in vitro oplodnja nije moguća u ustanovi s ugovorom s FZO RS-a, parovi postupak mogu obaviti u inozemstvu, uz kasniju nadoknadu troškova prema bosanskohercegovačkom cjeniku. 

Kolika je cijena oplodnje? 

Nemoguće je precizno odrediti troškove medicinski potpomognute oplodnje jer se radi o individualnim slučajevima s različitim medicinskim postupcima, a troškovi također variraju ovisno o terapijskim lijekovima. U većini zemalja u regiji zdravstveni fondovi imaju definirane cjenike za različite postupke, ali u slučaju privatnog liječenja, cijene se razlikuju ovisno o ustanovi i vrsti usluge. 

Iz bolnice Dr. Organidžski navode da osnovna cijena te vrste usluge iznosi oko 2000 eura, uz troškove ampula, čiju količinu nije moguće predvidjeti. 

"Cijena ovisi i o broju antralnih folikula, hormonskom statusu, težini pacijentice i njezinoj reakciji na terapiju. U cijenu su uključeni pregledi od trenutka kada pacijentice ulaze u program, hormonske analize, punkcija jajnih stanica, oplodnja, praćenje razvoja embrija i embriotransfer", navode iz bolnice. 

Cijene su slične i u Hrvatskoj. Iz poliklinike BetaPlus napominju da prosječna cijena jednog postupka iznosi oko 2000 eura, dok se lijekovi dodatno kupuju u ljekarnama. 

"S HZZO-om imamo ugovor za ograničen broj IVF/ICSI postupaka", objašnjava doktorica Kristina Belak iz poliklinike BetaPlus. 

Iz Poliklinike Cito, koja nema ugovor s HZZO-om, također navode da cijena samog postupka umjetne oplodnje ovisi o mnogim faktorima, poput količine lijekova potrebnih za stimulaciju i metoda korištenih u embriološkom laboratoriju. 

"Stoga cijene variraju, obično između 1500 i 2500 eura", objašnjava doktor Poljak. 

U FBiH cijena in vitro oplodnje iznosi minimalno oko 2000 eura, pri čemu lijekovi i mogući dodatni tretmani prije samog postupka nisu uključeni. Ukupni troškovi u nekim slučajevima mogu dosegnuti i do 5000 eura. 

Depositphotos

U Sloveniji, cijene potpomognutih reprodukcijskih postupaka za korisnike kreću se od 2000 do 4000 eura po postupku. Cijena ovisi o vrsti postupka i dodatnim uslugama, kao što su zamrzavanje embrija, genetski testovi ili uporaba doniranog materijala. 

Marijana Arizanović iz udruge Šansa za roditeljstvo u Srbiji također ističe da cijena in vitro postupka obično ovisi o količini upotrijebljenih lijekova, koji su najskuplja stavka cijelog procesa. 

"Iznos varira od četiri do sedam tisuća eura, ovisno o metodi liječenja. Ako se radi o in vitro oplodnji doniranim reproduktivnim materijalom, zbog prirode dobivanja doniranih stanica, osobito ženskih reproduktivnih stanica, cijena može biti i viša", kaže Arizanović. 

Na pitanje je li jeftinije provoditi oplodnju u Srbiji ili u inozemstvu i koju opciju parovi češće biraju, Arizanović odgovara da je uvijek jeftinije postupke provoditi u matičnoj zemlji zbog nižih troškova prijevoza, smještaja i drugih popratnih troškova. 

"Svi koji mogu i ispunjavaju uvjete obavljaju postupke o trošku države, dok se oni koji ne ispunjavaju uvjete odlučuju za Češku, Grčku ili Sjevernu Makedoniju, a manji broj odlazi u Slovačku i Tursku. Radimo sve što je potrebno da dođemo do bebe, no ako ne možemo obaviti određene postupke kod nas, tražimo druge opcije", kaže Arizanović. 

Privatne ili državne klinike? 

S obzirom na to da takvu vrstu usluga pružaju i državne i privatne zdravstvene ustanove, postavlja se pitanje kakva je konkurencija u tom sektoru, odnosno biraju li parovi češće državno ili privatno zdravstvo. Zanimljiv odgovor dolazi iz poliklinike BetaPlus u Hrvatskoj.  

"Privatne klinike često su manje, što parovima daje osjećaj topline i pripadnosti instituciji u kojoj se liječe. Atmosfera je intimnija, a parovi imaju osjećaj veće privatnosti, što razvija visok stupanj povjerenja između para i institucije", navode iz poliklinike. 

Također ističu da manji timovi u privatnim poliklinikama uspijevaju postići individualizirani pristup u liječenju, što neizbježno utječe na uspješnost postupaka. 

S njima se slaže i doktor Poljak iz Poliklinike Cito, koji navodi da parovi često biraju privatne klinike zbog bržeg pristupa, kraćeg vremena čekanja i personaliziranog pristupa. Mnoge privatne klinike nude napredniju tehnologiju i metode, što može rezultirati višim stopama uspjeha, ali to varira od klinike do klinike. 

"Politika u Hrvatskoj podupire medicinski potpomognutu oplodnju zakonskim okvirima, ali postoje ograničenja u pogledu broja postupaka i dostupnosti donatora, što ponekad otežava pristup parovima do potrebnih usluga", objašnjava Poljak. 

Slovenski sustav za liječenje neplodnosti u okviru javne mreže znatno se razlikuje od često komercijalno orijentiranog privatnog sektora.  

"Nedostatak slovenskog sustava je uglavnom sporost postupaka zbog dugih lista čekanja i rigidnost javnog zdravstvenog sustava u pogledu prilagodbe potrebama pacijenata", rekli su nam u bolnici u Mariboru. 

Klinička bolnica Acibadem Sistina

Pacijenti često žele više vremena za razgovor i personalizirani pristup, što javni sustav ne može osigurati. U privatnim centrima osoblje im uvijek posveti dovoljno vremena i vrlo su ljubazni prema njima jer su pacijenti njihovi klijenti o kojima ovisi opstanak centra. S obzirom na to da pacijentima nije lako procijeniti stručnost centara, često ih ocjenjuju prema njihovoj ljubaznosti i tome koliko novih i naprednih metoda nude. 

Arizanović, s druge strane, kaže da, prema iskustvima u njihovoj udruzi, u Srbiji gotovo jednak broj ljudi odlazi u privatnu ili državnu instituciju.  

"Jednostavno, naš narod bira liječnika, a ne instituciju. Zapravo, oni odlaze u instituciju zbog određenog liječnika. Bolje uvjete je teško komentirati jer je ‘dobro’ diskutabilna kategorija. Stav pacijenata prema klinikama i liječnicima vrlo je individualan. Nekima je važnije vidjeti određenog liječnika, bez obzira na to radi li u državnoj instituciji ili privatnoj ordinaciji, a drugima je važniji nježniji pristup, moderniji interijer koji donosi ljepšu energiju... Savjetujemo da je važno osjećati se sigurno i vjerovati liječniku, uvijek tražiti odgovore na pitanja jer će to smanjiti i psihološki pritisak", ističe Arizanović. 

Donori se biraju prema boji očiju, kosi i visini 

Kako smo već spomenuli, u dijelu zemalja iz regije moguće je provođenje postupaka medicinski potpomognute oplodnje donorskim materijalom iz inozemstva, dok u nekim zemljama takva mogućnost ne postoji. 

U Sjevernoj Makedoniji se uglavnom uvozi donorski materijal iz Danske i Ukrajine.  

"U našoj bolnici provodi se biopotpomognuta oplodnja donorskim materijalima prema utvrđenim zakonodavnim propisima. Trenutačno koristimo donorsku spermu iz Danske i donorske jajne stanice iz Ukrajine", izvještavaju iz Adžibadem Sistine. 

Iz bolnice Dr. Organidžiski također navode da za alogenu BPO doniranu spermu nabavljaju iz europske banke sperme – Danske, a jajne stanice iz ovogene banke – Ukrajine.  

"Cijena ovisi o koncentraciji spermija, odnosno o broju jajnih stanica. Svi donatori su testirani i zdravi. Izbor donatora provodi se na temelju krvnih grupa i fenotipskih karakteristika – boje očiju, kose, visine. U našoj zemlji dozvoljen je uvoz samo materijala od jednog donora za jednog pacijenta, na što se posebno pazi u svim centrima za in vitro oplodnju. Pacijenti mogu odabrati žele li vidjeti sliku donora ili ne", navode iz bolnice Dr. Organidžiski. 

Depositphotos

Iz bolnice napominju da postoji interes za donirani materijal, ali ima i pacijenata koji nisu spremni na taj korak i odbijaju tu mogućnost. 

"To se češće odnosi na muškarce, dok pacijentice obično žele doći do vlastitog djeteta i tu činjenicu da je genetski materijal od druge žene lakše prevladavaju", navode iz bolnice. 

Dodaju da postoji mogućnost za donaciju jajnih stanica od poznatog donora, pri čemu donor, osim standardnih testiranja, mora napraviti dodatne pretrage poput beta-talasemije, cistične fibroze i kariotipa. 

Arizanović kaže da, kada je riječ o donaciji reproduktivnog materijala, Srbija ima sklopljene ugovore s bankama iz Danske, Češke i Španjolske, a dogovoreno je da cijene uključuju transport i neke druge administrativne procedure. Država za svaki uvoz izdvaja nekoliko tisuća eura. 

"Moram napomenuti da korištenje doniranih materijala nije samo odluka, često je to jedini način da ljudi dobiju dijete. To je problem koji nije lako prihvatiti, ali uvijek naglašavamo da je surovo birati između genetike i jedine šanse da se postane roditelj. Mnoge parove koji su postali roditelji putem donacije sperme i jajnih stanica, a koji su javno podijelili svoju priču i proširuju je putem kanala našeg udruženja, uključeni su u jačanje i pomoć onima koji se suočavaju s činjenicom da nemaju vlastiti reproduktivni materijal. To je jedan od najvažnijih projekata na kojima se temelji naš rad – educirati i informirati ljude na vrijeme, a još važnije, potaknuti ih da iskoriste svoju šansu za roditeljstvo", kaže Arizanović. 

Iz Hrvatskog udruženja za ginekološku endokrinologiju i ljudsku reprodukciju (HDGEHR) i Hrvatskog udruženja kliničkih embriologa (HDKE) napominju da su donacije gameta, odnosno spermija i jajnih stanica, dopuštene prema Zakonu o MPO-u, ali nije izražena potreba za modelom sastava donacija i uvoza. S druge strane, iz hrvatskih klinika kažu da trenutačno nema praktične mogućnosti za uvoz donorskog materijala. 

"Prema hrvatskom Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji, dopuštena je donacija gameta, ali nije stvorena banka za gamete, što čini postupak neizvedivim u praksi", objašnjava doktorica Romana Dmitrović iz BetaPlusa. 

"Koliko znam", komentira Poljak, "niti jedna klinika u Hrvatskoj ne radi s doniranim materijalima. Većina parova, u slučaju potrebe za donacijom, odlučuje se za druge zemlje EU-a, a najčešći izbor je Češka."

U Sloveniji također nije moguće uvoziti gamete iz drugih zemalja (npr. iz velikih biobanaka u inozemstvu). Zato parovi koji trebaju donirane jajne stanice najčešće odlaze na liječenje u inozemstvo. Donacija stanica je zakonski dopuštena u Sloveniji, ali donatori nisu plaćeni, pa je broj donatora jajnih stanica malen zbog potrebnih medicinskih procedura, a žene rijetko odlučuju donirati. Zbog toga su liste čekanja za postupke s doniranim jajnim stanicama u Sloveniji vrlo dugačke. Ima nešto više donatora sperme, ali i tu se čeka dulje nego u drugim zemljama s neplodnim parovima. 

U drugim zemljama darivatelji i darivateljice se financijski nagrađuju, pa postoje klinike s dovoljnim brojem jajnih stanica. Parovi iz Slovenije na taj tretman najčešće odlaze u Češku ili Slovačku. Kada pacijent iz Slovenije dobije odobrenje od Državne komisije za MPO za postupak s doniranim jajnim stanicama (na primjer, zbog prerane insuficijencije jajnika), troškove liječenja u inozemstvu kasnije pokriva njegovo osiguranje. U nekim zemljama u inozemstvu nude i prodaju doniranih embrija, što slovenski zakon ne dopušta. Osiguranje ne pokriva troškove za parove koji se odluče za donirani embrij. 

Depositphotos

Mogućnost razvoja medicinskog turizma 

S obzirom na to da se veći dio europskih zemalja također suočava s problemom neplodnosti kao bolešću modernog života, a u isto vrijeme postoje razlike u cijenama tih usluga u odnosu na zemlje iz regije, postavlja se pitanje koliko strani pacijenti koriste usluge medicinski potpomognute oplodnje na klinikama u Adria regiji i postoji li mogućnost za razvoj takozvanog medicinskog turizma. 

Iz makedonskih klinika navode da imaju mnogo pacijenata iz inozemstva.  

"U našoj klinici imamo pacijente/klijente iz zemalja koje nas okružuju (Srbija, Hrvatska, Albanija, Kosovo), kao i šire, iz mnogih europskih zemalja, Engleske, SAD-a. Primarni razlog je uspjeh i pozitivni rezultati koji dovode do preporuka zadovoljnih pacijentica koje su ostvarile trudnoću u našoj bolnici. Također, mogućnost donorskih programa koje nudimo prema Zakonu o biomedicinski potpomognutoj oplodnji (BPO) i zakonskim propisima koji reguliraju dobnu granicu također su razlozi zbog kojih pacijentice/klijenti dolaze, jer nemaju zakonsku regulativu i mogućnosti u svojim matičnim državama", rekli su u Adžibadem Sistini. 

Iz bolnice Dr. Organdžiski također ističu da imaju pacijente iz inozemstva.  

"Najčešće su to naši ljudi koji su se iselili iz zemlje, a koji su čuli za nas putem medija ili zbog pozitivnih iskustava njihovih bližnjih. Također imamo parove u mješovitim brakovima, kao i starije pacijente koji se odlučuju za donorski program, jer kod nas nema ograničenja u pogledu dobi", poručuju iz bolnice. 

Nije tajna da zbog jednostavnijih procedura i nižih cijena, centre za in vitro fertilizaciju u Bosni i Hercegovini posjećuju i pacijenti iz inozemstva, ali to još uvijek nije masovan fenomen koji bi se mogao nazvati klasičnim medicinskim turizmom. 

U Sloveniji sva tri državna centra (Maribor, Ljubljana, Postojna) nude i privatne plaćene usluge, koje najviše koriste pacijenti iz inozemstva koji u Sloveniju dolaze prvenstveno zbog kvalitetne medicinske skrbi. U prošlosti je mnogo pacijenata iz negdašnje Jugoslavije dolazilo u Sloveniju, posebno u Maribor, jer ili nisu imali određene usluge u svojim zemljama, ili zakonska regulativa to nije dopuštala, ili su se na to odlučivali zbog kvalitete usluga. Slovenci koji su se preselili u inozemstvo, gdje je taj tretman obično vrlo skup, također se često odlučuju liječiti u Sloveniji kao pacijenti koji sami plaćaju, jer imaju informacije o kvaliteti i relativno niskim cijenama tih usluga. 

Čuda moguća i na ovim prostorima 

Bitno pitanje biomedicinski potpomognute oplodnje stopa je uspješnosti postupaka. U tom kontekstu, Hrvatsko društvo za ginekološku endokrinologiju i ljudsku reprodukciju (HDGEHR) i Hrvatsko društvo kliničkih embriologa (HDKE) skreću pažnju na važnost upotrebe usporedivih parametara pri tumačenju rezultata. 

"Na primjer, neke državne zdravstvene ustanove obavljaju i do 300 inseminacija spermom partnera/supruga godišnje, dok druge imaju znatno manje, a većina privatnih ustanova obavlja samo nekoliko. Ako se svi ti postupci uključe u zbirni rezultat, to bi moglo dovesti do pogrešnog zaključka. Prema HDGEHR-u i HDKE-u, glavna varijabla koja se koristi za izračun uspjeha je dob žene, a u toj grupi postoji još desetak varijabli koje utječu na ishod postupka, poput dijagnoze, kombinacije dijagnoza, tipa postupka i drugih faktora", kažu iz tih društava. 

Također dodaju da u pogledu uspješnosti MPO-ova, državne zdravstvene ustanove ne zaostaju za privatnima i obrnuto, najviše zbog činjenice da su stručnost i obrazovanje jednaki te se poštuju visoki standardi. 

Iz bolnice Dr. Organdžiski navode nešto konkretnije brojke, rekavši da postotak uspjeha varira između 35 i 45 posto, ovisno o tipu pacijenata koji dolaze na godišnjoj razini, njihovoj dobi i uzroku neplodnosti. 

"Naravno, veći uspjeh postižu mlađi pacijenti. Liječenje neplodnosti je dugotrajan proces koji zahtijeva veliku upornost. Psihološki trenutak je vrlo važan i trudimo se pomoći našim pacijentima i pružiti im maksimalnu podršku", kažu iz bolnice. 

Iz Adžibadem Sistine navode da imaju brojnih primjera koji ostavljaju traga na „posebno uspješnim” slučajevima.  

"Na primjer, nedavno nam se javila pacijentica iz Njemačke, koja je imala desetak neuspješnih IVF postupaka, a kojoj smo uspjeli pomoći ostvariti trudnoću. Javila nam je da je uspješno rodila zdravo i prekrasno dijete", kaže doktor Ivanovski. 

Iz bolnice Dr. Organdžiski također ističu da imaju mnoge uspješne priče, ali da im je posebno drago kada pomognu pacijentima koji su prošli težak put do djeteta. Naglašavaju primjer najstarije majke u Sjevernoj Makedoniji, koja je uz pomoć tima njihove bolnice i krioprezerviranog embrija, u gotovo 60. godini života rodila zdravo muško dijete. 

U pisanju teksta pomogli su Marija Veljković (Srbija), Urban Čevrek (Slovenija), Danijela Polonijo (Hrvatska) i Ivana Raonić (Bosna i Hercegovina).