Neprestano ispitivanje kada će se vratiti na posao više ne diraju Ryana Burdicka. Postala su stara priča, baš kao i titula "Gospodin Mama".
Taj tridesetosmogodišnji otac dvoje djece kaže kako nimalo ne žali zbog svoje odluke od prije 10 godina da odustane od karijere komercijalnog pilota koja je bila u usponu kako bi se puno radno vrijeme brinuo o svojoj djeci. "Već dugo se šalim da sam u mirovini kad me ljudi pitaju što radim", kaže Burdick čija je 36-godišnja supruga Stephanie liječnica u bolnici u Grand Rapidsu, u Michiganu.
"Još uvijek dobivam e-poštu od tvrtki koje me pokušavaju nagovoriti da se vratim na posao i poletim", kaže dodajući da, iako mu povremeno nedostaje posao, u skorije vrijeme ne planira povratak. U njegovom fokusu su sinovi – desetogodišnji Walter i sedmogodišnji George.
Burdickova supruga bila je specijalizantica kada je par shvatio da se dadilja koju su upravo angažirali ne može nositi s njihovim dežurstvima. Nakon što su razmotrili druge opcije za čuvanje djece, par je zaključio kako bi bilo logičnije da Ryan preuzme brigu o njima i kućanske odgovornosti. To je Stephanie omogućilo puno brže napredovanje, što je olakšalo financijski pritisak života u kućanstvu s jednim izvorom prihoda. "Moj potencijal za razvoj karijere puno je veći jer on ostaje kod kuće", kaže Stephanie.
Blagi pad zastupljenosti muškaraca u najboljim radnim godinama na američkom tržištu rada zbunilo je ekonomiste i donositelje politika, koji su pad pripisali nizu čimbenika, uključujući smanjenje plaća u proizvodnji i drugim sektorima u kojima tradicionalno dominiraju muškarci, ali i slabiju obrazovanost muškaraca. Američki Zavod za statistiku rada kao najbolju dob za rad definira razdoblje između 25. i 54. godine.
Prošlog je mjeseca 88,5 posto muškaraca u najboljoj životnoj dobi bilo zaposleno ili u potrazi za poslom. To je pad za više od devet postotnih bodova u odnosu na pedesete godine prošlog stoljeća otkad se ti podaci prate. U isto vrijeme, stopa angažmana žena na tržištu rada više se nego udvostručila, s otprilike jedne trećine tadašnjeg stanovništva na 77 posto u kasnim 1990-ima. Otada je i ostalo na toj razini. Fenomen je opširno opisan u knjigama fatalističkih naslova kao što su Kraj muškaraca (eng. The End of Men) i Kriza dječaka (eng. The Boy Crisis).
Muškarci koji napuštaju tržište rada kako bi se brinuli o djeci bili su relativno slabo zastupljeni u trendu povlačenja muškaraca s tržišta, ali u posljednje vrijeme brojke rastu, a prošle su godine možda dosegle i rekord.
Često se kao referenca uzimaju vladini podaci koji vjerojatno podcjenjuju veličinu te skupine. Popis stanovništva kategoriju definira vrlo usko – kao supruge u brakovima suprotnog spola s djecom mlađom od 15 godina koji izričito kažu da ne rade kako bi se mogli brinuti za obitelj, a čije žene ili rade ili traže posao. Prema tom kriteriju, muškarci su ove godine činili pet posto od petine američkih obitelji u kojima je jedan roditelj "kućanica". Riječ je o 239 tisuća očeva, što je porast u odnosu na oko jedan posto njih koji su ostajali kod kuće i brinuli o djeci sredinom 90-ih.
Analiza Pew Research Centera proširuje kategoriju tako da uključuje bilo kojeg oca djeteta mlađeg od 18 godina koji ne radi, bez obzira na razlog ili bračni status, a uključuje i muškarce u istospolnim vezama. Prema toj analizi, broj očeva koji ostaju kod kuće narastao je na oko 2,1 milijun do 2021. godine. To obuhvaća 18 posto svih roditelja koji ostaju kod kuće i porast je u odnosu na 10 posto koliko je takvih očeva bilo u 1989. godini.
U istraživanju Pewa, 23 posto očeva izjasnilo se kako je razlog zbog kojeg su napustili radnu snagu bila briga za djecu, dok su ostali razlozi bili gubitak posla (13 posto), invaliditet (34 posto) te školovanje ili umirovljenje (20 posto). To je porast u odnosu na samo četiri posto očeva koji su se izjasnili da su napustili posao zbog brige o djeci u istraživanju koje je Pew proveo 1989. godine.
Neki muškarci postaju roditelji na puno radno vrijeme nakon što su otpušteni ili su postali invalidi, i mogu to navesti umjesto brige o djeci kao razloge zašto ne rade. To čine zbog društvene stigme koja već dugo postoji, kaže Arielle Kuperberg, izvanredna profesorica sociologije i rodnih studija sa Sveučilišta Sjeverna Karolina u Greensborou, koja se bavila proučavanjem savezne statistike.
Kuperberg je otkrila kako rekordnih 15,2 posto očeva djece mlađe od 18 godina prošle godine nije radilo, što je porast u odnosu na 14 posto u 2019. i na osam posto u 1980. godini. Mnogi muškarci mogu biti "funkcionalni roditelji koji ostaju kod kuće, iako to nije razlog koji bi naveli u anketi", tvrdi.
Kulturalne norme o muškosti, poslu i obitelji sporo su se razvijale, kaže Richard Reeves, autor nove knjige Of Boys and Men: Why the Modern Male Is Struggling, Why It Matters, and What to Do About It. "Preoblikovali smo majčinstvo i ono što znači biti mama tako da mame sada mogu biti i hraniteljice obitelji", kaže Reeves, viši suradnik na Institutu Brookings. "No, nismo preinačili očinstvo tako da muškarcima olakšamo kulturološki, praktično i ekonomski postati praktičniji očevi."
Burdick se slaže. "Svijet zapravo nije stvoren za tate koji ostaju kod kuće", kaže ističući kao jednu od prepreka nedostatak stanica za mijenjanje pelena u muškim kupaonicama. Škola rutinski zove njegovu suprugu s pitanjima i u hitnim slučajevima, iako je on naveden kao primarni kontakt.
Pandemijski poremećaji velikih razmjera koji se odrazio i na poslovne i na školske rasporede prisilio je novu podjelu rada u mnogim kućanstvima. Prema podacima američkog Zavoda za statistike na tržištu rada (BLS), u 2021. godini muškarci stariji od 18 godina provodili su u prosjeku 1,91 sat dnevno brinući se o članovima kućanstva i pomažući im. To je manje od 2,39 sati koliko su to činile žene, ali je više u odnosu na 1,62 sata koliko su to muškarci činili 2019. godine i 1,67 sati u 2003. godini kada je BLS počeo pratiti brojke. Prerano je reći predstavlja li to trajniju promjenu rodnih uloga.
Važniji pokretač tih promjena bila je razlika u evoluciji dinamike prihoda muškaraca i žena. Gotovo trećina žena koje su bile u braku ili suživotu pridonosila je barem polovici ukupnih prihoda para u 2017. godini. To je, prema izvješću Pewa, porast u odnosu na 25 posto u 2000. i samo 13 posto tog doprinosa u 1980. godini.
"Sve te godine povećanog upisa žena u visoko obrazovanje sada su počele donositi rezultate", kaže Jennifer Glass, profesorica sociologije na Sveučilištu Teksas u Austinu, koja je prošle godine objavila izvješće o povećanju broja žena koje uzdržavaju obitelj. "One imaju stabilnije poslove koji osiguravaju zdravstveno osiguranje, a koji vjerojatno neće nestati tijekom recesije."
Napominje kako su, povijesno gledano, žene koje su bile glavni izvor prihoda kućanstva uglavnom bile neudate, razvedene ili udovice. U posljednjim desetljećima, porastao je broj majki koje su u obitelji bile zadužene donositi kruh na stol.
Umješnost u područjima kao što su zdravstvena skrb i obrazovanje pomogle su im povećati prihode, dok su njihovi muški kolege iskusili "smanjivanje primanja zbog inflacijskih utjecaja".
Upravo taj nesrazmjer u potencijalu prihoda potaknuo je Jasona Mitchella da preuzme ulogu roditelja s punim radnim vremenom 2014. godine. U to je vrijeme bio pomoćni profesor engleske kompozicije na državnom sveučilištu Appalachian u Booneu, u Sjevernoj Karolini, dok je njegova supruga imala doktorat i bolje plaćeno radno mjesto u informacijskim sustavima na Poslovnoj školi tog Sveučilišta.
Par je uskladio rasporede nastave najbolje što je mogao nakon rođenja svog prvog djeteta. To više nije funkcioniralo s dolaskom drugog djeteta. "Bili smo poput dva broda koja prolaze u noći", prisjeća se 40-godišnji Mitchell koji se sada brine za četvero djece u dobi od četiri do 11 godina. "Iskreno, moj posao ne bi bio dovoljan da pokrije troškove čuvanja više od jednog djeteta."
Pandemija je povećala ionako visoke troškove brige o djeci u Americi uzrokujući zatvaranje mnogih vrtića, a izazvala je i egzodus osoblja koje je krenulo u potragu za bolje plaćenim poslovima. U nedavnom istraživanju, 58 posto obitelji reklo je kako bi ove godine potrošilo više od deset tisuća dolara na brigu o djeci, u usporedbi s 45 posto onih koji su rekli da su potrošili barem toliko u 2019. godini.
Čak i kada njegov najmlađi počne ići u školu puno radno vrijeme, Mitchell kaže da se vjerojatno neće vratiti na posao jer "ima toliko toga za raditi" u vođenju kućanstva i usklađivanju rasporeda četvero djece.
Smatra se sretnikom. "Mislio sam da će mi nedostajati podučavanje i ponekad mi stvarno nedostaje", rekao je. "Ali to izblijedi kad se sjetim da mogu gledati djecu kako rastu i provoditi s njima što više vremena."
Naravno, većina američkih obitelji nema luksuz življenja od jednog prihoda. Tridesetčetverogodišnji Kristopher Park je prošle godine dao otkaz na poslu u državi Delaware gdje je bio zadužen za dodjelu subvencija hrane i druge vladine programe pomoći. Kad je razmotrio opcije, shvatio je da njegova dvotjedna plaća od otprilike tisuću dolara ne bi pokrila mjesečne troškove od 2.500 dolara za čuvanje njegovih sinova od kojih jedan ima pet, a drugi tek dvije godine.
Bilo mu je logičnije da njegova supruga, 32-godišnja Nicole, prihvati posao računovotkinje u Stambenoj upravi Wilmingtona na kojem privređuje 50.000 dolara godišnje, a da se on brine za djecu (treća im je kći rođena u listopadu), nego da daje cijelu svoju plaću dadilji ili vrtiću. Pritom se požalio i na nedostatak nekih pristupačnijih opcija za čuvanje djece.
Iako je trenutno posvećen cjelodnevnoj skrbi za djecu, Park slobodno vrijeme koristi za razvoj vještina računalnog programiranja i 3D modeliranja nadajući se da će mu to otvoriti vrata bolje plaćenim poslovima. "Istina je da samo s njezinim prihodom nismo zaštićeni ako dođe do neke hitne situacije", konstatira.
Porast troškova za brigu o djeci skočio je kao i troškovi za brigu o starijim osobama. Troškovi za brigu o starijim osobama koje ljudi financiraju iz vlastitog džepa porasli su za 41 posto od 2009. do 2019. godine. Broj zaposlenika koji brinu o starijima, baš kao i broj onih koji skrbe o djeci, ostaje tvrdoglavo ispod pretpandemijskih razina.
Manjak pristupačnih opcija motivirao je Maria Matthewsa da se 2020. godine preseli iz Los Angelesa u rodni Oklahoma City kako bi se brinuo za svoju 60-godišnju majku Kathy Grant kojoj je prije dvije godine dijagnosticiran rani stadij demencije.
"Nekih se dana sjeća svog imena, nekih ne", kaže 42-godišnji Matthews koji je napustio posao poslužitelja u popularnim odredištima kao što su Beauty & Essex i Soho House kada mu je majka počela biti nesamostalna, a njezina ušteđevina se stanjila toliko da si nije mogla priuštiti život u ustanovi koja se plaća 5.000 dolara mjesečno.
Kathy više ne može sama jesti ni odjenuti se, koristi samo neke fraze i ne govori više u rečenicama, a obuzima je i strah da će pasti čak i kada se kreće po vlastitoj kući, kaže Matthews. "Vidim to u njezinim očima", rekao je napominjući da su joj sada potrebni sedativi čak i za rutinske preglede kod zubara i okulista.
U 2020. godini 39 posto pružatelja obiteljske skrbi činili su muškarci, što je porast u odnosu na 27 posto koliko su, prema Američkoj udruzi umirovljenika (eng. American Association of Retired Persons – AARP) i Nacionalnom savezu za skrbništvu (eng. National Alliance for Caregiving – NAC) činili u 1997. godini. "Sada je više muškaraca njegovatelja nego prije, što možda naglašava promjenu kulture oko skrbi, tko je pruža i kome je ugodno pričati o tome", kaže Fawn Cothran, direktor istraživanja u NAC-u.
Otprilike devet posto njegovatelja oboljelih od Alzheimera ili drugih oblika demencije u potpunosti je odustalo od posla prošle godine, pokazuju podaci Udruge za Alzheimerovu bolest i NAC-a. Otprilike 18 posto ih je prešlo s punog na skraćeno radno vrijeme.
Matthews je razmišljao o traženju posla od 9:00 do 17:00 nakon što se preselio u Oklahoma City, ali je shvatio da će njegova plaća u potpunosti ići za pokrivanje troškova medicinske sestre. Kaže kako mu je draže da sam brine o svojoj majci nego da mora provjeravati potencijalne njegovatelje. Iako je Kathy izgubila mnoge svoje sposobnosti, ona pozitivno reagira na glazbu i zasja kad Matthews pleše uokolo ili pravi smiješne grimase. "Vrlo je zabavno vidjeti je kako se smije", tvrdi.
U nekim se obiteljima izmjenjuju muški i ženski njegovatelji te naizmjence odlaze s tržišta rada.
Prema nedavnoj studiji Glass, profesorice u Austinu, oko 70 posto američkih majki može očekivati da će prehranjivati obitelj barem godinu dana prije nego što im prvo dijete napuni 18 godina. Takve majke mogu očekivati da će barem šest godina biti primarni izvor prihoda u kućanstvu, pokazalo je njezino istraživanje.
To da jedan roditelj bude uvijek kod kuće bio je prioritet za Andrewa Molitora i Meg Bartelt, koji su za život odabrali grad Bellingham u Washingtonu gdje su troškovi bili podnošljiviji. "Troškovi života nisu niski, ali ovo nije San Francisco i nije Brooklyn", kaže 56-godišnji Andrew koji je 2016. godine napustio posao softverskog inženjera koji mu je donosio 150.000 dolara godišnje u Hewlett-Packardu. Zamijenio se na mjestu njegovatelja s Meg, koja je nakon godina rada na pola radnog vremena željela pokrenuti vlastitu tvrtku za financijsko planiranje. "Ako imate relativno dobar posao i slučajno imate nešto novca na koje se možete osloniti kao što smo mi imali, onda možete izvesti to što smo napravili mi. Ovdje se možete prepustiti životnom stilu kakav se vodio pedesetih i prikazan je u televizijskoj seriji Leave It to Beaver."
Ta serija ima moderan zaokret, s Andrewom koji pere suđe i brine se za kćeri, 13-godišnju Alice i devetogodišnju Beatrice, dok Meg radi u zasebnom uredu u stražnjem dijelu imanja. Bračno savjetovanje, koje je par započeo prije nego što su zamijenili uloge, bilo je ključno za njihov uspjeh, kaže Meg. "Išli smo, ne zato što smo bili na rubu razvoda, već zato što smo željeli učinkovitije, ugodnije i s ljubavlju komunicirati jedno s drugim."
Andrew njihovo donošenje odluka i odgajanje djece opisuje kao "stabilan proces pregovaranja i ponovnog pregovaranja", i kaže kako nema zamjerki oko toga što je morao napustiti posao u korporaciji, unatoč tome što je na početku bilo izazovno. "Nakon otprilike dvije godine više-manje kontinuiranih padova, histerije i izbezumljenosti, nekako sam sve pohvatao."