Najbolja atmosfera Svjetskog prvenstva nije na stadionu

Najbolje Svjetsko prvenstvo u mom životu bilo je 2006. godine, kada je Italija nakon dramatičnih produžetaka savladala Francusku izvođenjem penala. Utakmica je bila toliko napeta da je njen najpoznatiji trenutak ostala scena u kojoj je legendarni francuski vezista Zinedine Zidane glavom udario italijanskog igrača i zaradio isključenje.

To finale mi je trajno ostalo u sjećanju jer sam ga doživjela uživo. Ne na stadionu u Berlinu, gdje je odigrano finale, već u Rimu, na Circus Maximusu. Moj otac i ja pratili smo utakmicu na velikim javnim ekranima zajedno s hiljadama italijanskih navijača, potpuno opčinjeni dešavanjima na terenu.

Kada je Italija pobijedila, činilo se kao da se urlik oduševljenja prolomio cijelim Apeninskim poluotokom. Imala sam tada 15 godina i dolazila iz mirnog američkog predgrađa, ali te noći osjetila sam strast kakvu imaju samo najodaniji navijači, potpuno uz Azurre.

Dok smo se vraćali prema hotelu u rijeci slavljenika, vozači su izlazili iz automobila zarobljenih u saobraćaju kako bi plesali na ulicama. Mladić s licem obojenim u boje italijanske zastave projurio je skuterom mašući ogromnom zastavom. Slavio je cijeli grad, cijela država. Te noći Italija, a ne Njemačka, postala je centar svjetske fudbalske euforije.

Ilustracija (Depositphotos)

Svjetsko prvenstvo predstavlja vrhunac fudbala upravo zato što ima moć da ujedini naciju oko jedne reprezentacije i jedne devedesetominutne utakmice. Održava se svake četiri godine i okuplja najbolje igrače jedne zemlje, koji inače nastupaju za različite i često rivalske klubove, kako bi se borili za trofej o kojem će se pričati generacijama.

Ako želite doživjeti najintenzivnije emocije turnira, najbolje mjesto za gledanje nije ono gdje se utakmica igra, već zemlja iz koje dolazi reprezentacija koja nastupa.

U većini velikih fudbalskih nacija fudbal je mnogo više od sporta. Navijanje je gotovo plemensko, a njegov uticaj na kulturu jedinstven. To nije elitna razonoda, nego nacionalna strast. I dok manji broj navijača može sebi priuštiti putovanje na turnir, ogromna većina ostaje kod kuće.

Uoči finala 2006. činilo se da je cijela Italija stala kako bi pratila utakmice. Milioni ljudi okupljali su se na trgovima i u parkovima, kafići i barovi bili su prepuni. Sve je bilo javno i otvoreno, pa su se i turisti lako mogli priključiti slavlju. Tokom tih sedmica upoznala sam reprezentaciju, njihove karaktere i kvalitete. Uz to, igrači su bili izuzetno popularni i zbog izgleda - Rim je tog ljeta bio preplavljen reklamama Dolce & Gabbane na kojima su se pojavljivali u donjem vešu. Kao i mnogi tada, bila sam zaljubljena u Andreu Pirla.

 

Ovogodišnje Svjetsko prvenstvo igra se u Sjedinjenim Američkim Državama, Meksiku i Kanadi, zemljama koje nisu naročito poznate po fudbalskoj groznici. Za one koji žele osjetiti uspone i padove turnira hiljadama kilometara daleko od stadiona, postoji mnogo privlačnih opcija. Iako se Italija ponovo nije uspjela kvalifikovati, kladionice najveće šanse za osvajanje titule daju Španiji, Francuskoj, Argentini i Engleskoj, a odmah iza njih slijede Brazil, Portugal, Njemačka, Nizozemska i Maroko.

Naravno, utakmice u sjevernoameričkim vremenskim zonama stvaraju određene logističke izazove, ali i prilike. Početak utakmice u 22 sata po istočnoameričkom vremenu znači buđenje u četiri ujutro u većem dijelu Evrope, ali termini u podne ili poslijepodne savršeno se uklapaju u večernji izlazak u Španiji, Francuskoj ili Hrvatskoj, gdje bi večera prije 21 sat ionako odavala da ste turista.

Za one koji ne žele razmišljati o noćnim terminima, Brazil i Argentina djeluju kao odličan izbor. Procjene pokazuju da obje reprezentacije imaju više od 50 posto šanse da stignu najmanje do četvrtfinala. Uz to, riječ je o zemljama koje žive fudbal i znaju kako organizovati nezaboravne noći.

Kao zanimljive alternative izdvajaju se Urugvaj, Južna Koreja, Senegal, Ekvador i Hrvatska - zemlje koje ozbiljno doživljavaju Svjetsko prvenstvo i od kojih se očekuje nekoliko pobjeda. Čak bi i tradicionalno suzdržana Švicarska mogla ponuditi rijetko živopisnu atmosferu.

U srcu Svjetskog prvenstva nalazi se društveno prihvatljiv oblik nacionalnog ponosa, a neke zemlje uspijevaju privremeno ostaviti političke podjele po strani. Srce će vam brže kucati gledajući utakmicu u običnom španskom baru okruženi lokalnim navijačima koji proživljavaju svaki trenutak, nego na najudaljenijim sjedištima velikog stadiona u Los Angelesu. Postoji i dodatna prednost gradova koji nisu prilagođeni automobilima, nakon utakmice odmah se možete pridružiti slavlju na ulicama, umjesto da satima stojite u saobraćajnoj gužvi.

Tu je i pitanje troškova. Zbog dinamičkog formiranja cijena teško je napraviti precizna poređenja, ali ulaznice za utakmice u Sjevernoj Americi kreću se od približno 380 dolara pa do više od 4.000 dolara. Karte za polufinale dosežu i 11.130 dolara, dok su za finale početne cijene bile 4.185 dolara, a najbolja mjesta navodno su dostizala gotovo 33.000 dolara, više od dvadeset puta više nego na prethodnom prvenstvu 2022. godine.

Depositphotos

Čak i pojedini brendovi koriste visoke cijene karata u svojim marketinškim kampanjama. Kanadska aviokompanija Air Transat postavila je bilbord s porukom: „Gledajte Portugal: 3.870 dolara. Posjetite Portugal: 799 dolara.“

Portugal slavi Cristiana Ronalda gotovo kao nacionalnog heroja, a ovo bi mogla biti njegova posljednja prilika da osvoji jedini veliki trofej koji mu nedostaje. Ako Portugal dogura daleko na turniru, teško je zamisliti da zemlja neće biti preplavljena euforijom.

Slično važi i za Španiju. Povratna avionska karta iz New Yorka za Barcelonu može koštati između 650 i 950 dolara. Smještaj u velikim gradovima nije jeftin, ali je i dalje znatno povoljniji od boravka u gradovima domaćinima prvenstva. Hrana i piće su pristupačni, a cijelo iskustvo možete podijeliti s nacijom duboko ukorijenjenom u fudbalskoj tradiciji, gdje se navijači rivalskih klubova poput Barcelone i Real Madrida ujedinjuju iza reprezentacije.

FIFA je, suočena s kritikama zbog cijena ulaznica, pustila ograničen broj karata od 60 dolara, ali procjenjuje se da one čine manje od 1,6 posto ukupnog kapaciteta stadiona.

Bloomberg

Priznajem, ova strategija zahtijeva određenu dozu hrabrosti. Živjela sam u Londonu 2018. godine, kada su samouvjereni engleski navijači bili uvjereni da će trofej konačno „doći kući“. Bilo je fantastično sve dok Engleska nije izgubila od Hrvatske nakon produžetaka. Možete odabrati pogrešnu reprezentaciju za koju ćete navijati, ali rizik se isplati.

Tog ljeta 2006. godine gotovo da nije postojalo uzbudljivije mjesto na svijetu od Francuske dok je njena reprezentacija stizala do finala protiv Italije. Da je ishod bio drugačiji, Francuska bi te noći vjerovatno bila najbolje mjesto na planeti za praćenje finala. Sve do trenutka kada je David Trezeguet pogodio prečku, možda je to zaista i bila.