Stope nataliteta padaju na povijesno niske razine diljem razvijenog svijeta, a razumijevanje razloga za taj pad postaje prioritet vladama koje su zabrinute zbog njegovog utjecaja na gospodarski rast i javne financije.
Istraživanja sugeriraju da važnu ulogu u tome igraju naše vlastite preferencije i prioriteti: napredovanje u karijeri, društvene norme te način na koji biramo provoditi svoje vrijeme, kao i želja da budemo bolji i usmjereniji roditelji – doveli su do sadašnje brojke od prosječno 1,38 rođenih po ženi u Europi i 1,59 u SAD-u (još donedavno je taj broj bio na oko 2,1). Tipično je da se s porastom bogatstva u pojedinim zemljama stope plodnosti smanjuju.
Zašto, onda, neki od najbogatijih ljudi na svijetu povezuju društveni status s većim, a ne manjim brojem djece? Elon Musk, koji sanja o ponovnom naseljavanju planeta, otac je 14 djece. Vlasnik luksuznog carstva Bernard Arnault ima petero djece, a svakome je dodijeljena uloga u njegovu imperiju LVMH. Vlasnik Telegrama Pavel Durov ima šestero djece – ne računajući, kako tvrdi, još stotinu nasljednika začetih donacijom sjemena u 12 zemalja.
Možda se radi o nečemu što nazivamo "alfa-mužjak" fenomenom i zapravo nije nešto što bi većina smatrala uzornim očinstvom, sudeći prema izvješćima o Muskovu odnosu prema majkama njegove "legije" djece. Ipak, pregled stotinu najbogatijih Amerikanaca prema Bloombergovom indeksu milijardera – uključujući i žene poput Melinde Gates i Diane Hendricks – pokazuje da u prosjeku imaju nešto više od troje djece, što više sliči baby boomu nego padu.
Studija ekonomistice Rije Wilken, objavljena u siječnju, analizirala je 948 najbogatijih Amerikanaca i izračunala prosjek od 2,99 djece po osobi. Milijarderi su općenito većinom muškarci i češće imaju više brakova pa te podatke ne možemo izravno usporediti s nacionalnom (ženskom) stopom plodnosti. Ipak, 2,99 je više od 1,94 prosječne djece po obitelji prema podacima američkog popisa stanovništva. Prema prošlogodišnjoj Općoj društvenoj anketi, većina Amerikanaca (71 posto) ima dvoje djece ili manje.
Čini se da, bez obzira na preferencije i norme razvijenog svijeta, one ne vrijede jednako za najbogatije slojeve društva.
Jedna od teorija kaže da je to zato što milijarderi žive prema uistinu drugačijem kodeksu, nalik karolinškim dinastijama srednjovjekovne Europe. Oni češće stavljaju naglasak na nasljeđivanje, reprodukciju i očuvanje kapitala nego ostatak populacije. Sve to može dovesti do tradicionalnijeg pristupa braku.
Wilken procjenjuje da čak 95 posto milijardera ima partnera iz viših društvenih slojeva, što se stručno naziva "homogamijom", a supruge milijardera češće zauzimaju uloge koje ovise o prihodima njihovih muževa. Dodatni čimbenici poput religije također mogu igrati ulogu.
No jednostavniji zaključak bio bi: više novca znači mogućnost da imate onoliko djece koliko želite. S obzirom na to da se trošak odgoja djeteta do odrasle dobi u SAD-u procjenjuje na 310.605 dolara, nijedna preferencija ili društvena norma ne može zaobići činjenicu da su djeca – kako je rekla demografkinja Jennifer Sciubba – "vrlo skupa".
Čak i dok stope plodnosti padaju u zemljama poput Švedske i Japana, podaci sugeriraju da imućniji muškarci i žene imaju veću vjerojatnost da će imati djecu od onih s nižim primanjima. U istraživanju Ujedinjenih naroda (UN) prošlog mjeseca, 40 posto ispitanika kao razlog zašto nemaju idealan broj djece navelo je financijske prepreke. Kao što prikazuje gornji grafikon, odnos između plodnosti i prihoda po decilima počinje poprimati U-oblik.
"Trend u plodnosti pokreće porast nejednakosti", kaže ekonomist Matthias Doepke, autor knjige Ljubav, novac i roditeljstvo iz 2019., navodeći primjere poput troška dječje skrbi i stanovanja u velikim gradovima, gdje se nalaze najbolje plaćeni poslovi.
Prihvaćanje te činjenice moglo bi biti ključno za donošenje učinkovitih politika prilagođenih obiteljima – osobito u vremenu panike, očajničkih rješenja i otpora prema imigraciji. Novčani poticaji za nove roditelje, poput onih u Italiji, Grčkoj i sada Kini, vjerojatno neće imati veći učinak ako iznose između 500 i 2.500 dolara.
Ono što bi moglo bolje djelovati je osiguranje infrastrukture, stambenih rješenja i fleksibilnosti na radu – sve ono što imućni već imaju, navodi bivši Bloombergov ekonomist Maxime Sbaihi u svojoj nedavnoj knjizi o padu nataliteta. On citira podatke koji sugeriraju da je norveški program proširenja pristupa vrtićima od sredine 1970-ih povećao stopu plodnosti za 0,1 za svakih 10 posto više djece u skrbi.
Iako se i Francuska suočava s pogoršanjem demografske slike, njezina stopa nataliteta dvostruko je veća od one u Južnoj Koreji, što pokazuje da velikodušna podrška za dječju skrb, obiteljski dodatak i roditeljski dopust mogu donijeti razliku. Pravednije oporezivanje također bi moglo pomoći.
Ovdje nema čarobnog rješenja. No dok analiziramo korijene pada nataliteta, nemojmo zanemariti skupine koje, čini se, doživljavaju procvat.
.webp){kind=icon}
