Tema Trumpovog divljanja s carinama okupirala je medije od tzv. "Dana oslobođenja" 2. travnja. Iako nije skrivao svoju ljubav prema carinama u predsjedničkoj kampanji, svijet je iznenadila njihova visina. Uvedene su cijelom svijetu, čak i malim otocima na koje samo pingvini nisu zaboravili.
Prve stope iznosile su od 10 do 50 posto, ovisno o tome koliki trgovinski deficit SAD ostvaruje s kojom državom. Sama formula kojom su se računale bila je toliko jednostavna da su ubrzo počele špekulacije kako je dobivena preko upita ChatGPT-ju.
Tržišta su burno reagirala. Praktički sve bilo je u minusu: zlato, dionice, obveznice, sirovine, kriptovalute. Zbog toga je Trump počeo popuštati i uvoditi izuzetke, a kasnije svim državama svijeta smanjivati carinsku stopu na 10 posto. Osim Kini, kojoj je carinska stopa postupno povećavana na 145 posto, iako je Trump najavio da će i nju smanjiti.
Zašto je Kina izdvojena iako SAD ostvaruje trgovinski deficit i s EU-om, Kanadom, Meksikom i mnogim drugim državama svijeta? Ima li to veze samo s trgovinskom razmjenom ili postoji nešto drugo u pozadini i kako Trump misli carinama oštetiti Kinu?
Trump želi zaustaviti uspon Kine
Očito objašnjenje je da SAD ima najveći trgovinski deficit upravo s Kinom. Od ukupnog trgovinskog deficita SAD-a koji je 2024. iznosio 1,2 bilijuna dolara, četvrtina tj. 295 milijardi dolara otpada na trgovinski deficit s Kinom. To je značajno više nego trgovinski deficit SAD-a s EU-om te godine, koji je iznosio 236 milijardi dolara, i od trgovinskog deficita s Kanadom i Meksikom zajedno (oko 235 milijardi dolara).
Drugi razlog je geopolitički. EU, Kanada i Meksiko su povijesno savezničke federacije SAD-u, pa ih ne vidi kao prijetnju. Kina je sila u nastajanju koja zadnjih godina sve više radi protivno interesima SAD-a i saveznika.
Širi svoj utjecaj po svijetu. Posebno se to odnosi na Južno kinesko more u kojem direktno ugrožava interesa Filipina, još jednog povijesnog saveznika SAD-a s kojim ima potpisan ugovor o obrani, i pitanje statusa Tajvana.
Kina još uvijek ne može parirati SAD-u u globalnoj projekciji moći. Za to su joj potrebni saveznici, a njih jako teško privlači. Efektivno joj je zatvoren izlaz na svjetska mora lancem savezničkih država SAD-a: Južne Koreje, Japana, Tajvana i Filipina.
No ekonomsko jačanje Kine to može promijeniti. Iako su godine kada je Kina ostvarivala stope rasta BDP-a od oko 10 posto davna prošlost, još se uvijek radi o respektabilnim stopama rasta od pet posto.
Trump želi ograničiti ekonomski uspon Kine. To je pokušao još u prvom mandatu. Carine su mu samo alat da to postigne, ciljajući u svojevrsnu Ahilovu petu ekonomije Kine i očekujući da će taj udarac pokrenuti lančanu reakciju koja će srušiti gospodarstvo.
Ahilova peta Kine
Kina je neformalna tvornica svijeta. Ostvaruje najveću dodanu vrijednost u industrijskoj proizvodnji na svijetu i najveći je izvoznik. To je njena snaga, ali i najveća slabost.
Ta slabost leži u činjenici da je Kina još uvijek relativno siromašnija u odnosu na razvijene zemlje. BDP po stanovniku joj je manji od najnerazvijenije države EU-a Bugarske, a kamoli od neke savezne države SAD-a.
Zbog nedovoljno velikog domaćeg tržišta, njene su kompanije jako orijentirane na izvoz. Zapravo Kina proizvodi daleko više nego što njeno unutrašnje tržište može konzumirati, zbog čega sve da i ne želi, te viškove mora izvoziti. U suprotnome joj prijeti problem prekomjerne ponude i prezasićenosti tržišta, što nužno dovodi do deflacije.
Deflacija je suprotna pojava od inflacije i puno veći problem. Kada cijene počinju padati, to je znak da ponuda na tržištu nadilazi potražnju. Da bi stimulirale prodaju, kompanije snižavaju cijene, ali se kućanstva očekujući nastavak pada cijena suzdržavaju od kupnje nekih proizvoda, primjerice automobila i bijele tehnike, ili odgađaju kupnju nekretnine. Prihodi kompanija padaju, zbog čega moraju smanjivati troškove, često otkazima. Kako prihodi i plaće padaju, tako raste broj nenaplativih kredita, što potiče banke da pooštre uvjete kreditiranja. Počinje deflacijska spirala, teži makroekonomski problem i od inflacijske spirale.
Znakovi deflacije već su se pojavili
Trump carinama želi smanjiti izvoz Kine, čime bi dio proizvoda koji su nekada završavali u izvozu ostao zarobljen unutar njenih granica. To bi povećalo ponudu u njenu gospodarstvu na razine iznad ukupne potrošnje i stvorilo viškove. Tada bi kompanije počele spuštati cijene da održe prodaju i prihode. Akumuliranje viškova dovelo bi domino-efektom do deflacijske spirale i velike krize.
Zapravo Kina već ima problema s deflacijom. Dok su se EU i SAD prošle godine borili protiv rasta cijena, Kina je imala sasvim suprotan problem, premali rast cijena koji je u nekim mjesecima prelazio u pad.
Prosječna godišnja inflacija potrošačkih dobara u Kini je 2024. iznosila 0,2 posto. Od ožujka do kraja godine je u sedam mjeseci bila negativna ili ravna nuli na mjesečnoj razini. U veljači i ožujku ove godine također je bila negativna.
Situacija kod proizvođačkih cijena još je gora. Od ožujka 2024. do ožujka 2025. su u samo dva mjeseca proizvođačke cijene rasle na mjesečnoj razini. Godišnji indeks je u dubokom minusu.
Industrijska proizvodnja raste unatoč padu domaće potražnje
Unatoč tome što domaće tržite očito pokazuje znakove viška ponude i slabe potražnje, industrijska proizvodnja snažno raste. Ukupna dodana vrijednost industrijskih kompanija od kolovoza 2023. raste po stopama od 4,5 do sedam posto na godišnjoj razini.
Zašto industrijska proizvodnja raste iako potrošnja u zemlji pada? Zbog izvoza. Kina svoje viškove proizvodnje izvozi u druge države, često po dampinškim cijenama, a to kineskim kompanijama omogućuju obilne državne subvencije.
Problem s Kinom ima gotovo cijeli svijet, ne samo SAD
Preveliko oslanjanje na izvoz čini Kinu ranjivom na eksterne šokove i na odluke stranih država o ograničavanju uvoza iz Kine, od kojih su Trumpove carine samo jedan primjer. Problem s tim što Kina iskrcava svoj višak proizvodnje u drugim državama po dampinškim cijenama imaju mnoge zemlje na svijetu.
Kanada je u kolovozu 2024. uvela carine od 100 posto na uvoz električnih automobila iz Kine, a krajem godine 25 posto na uvoz čelika i aluminija. Iste godine je EU uveo carine u iznosu od 17,4 do 37,6 posto na EV-ove iz Kine. Turska je uvela carinu od 50 posto na sva vozila iz Kine.
Najvećim udarcem zaprijetila je Indonezija, najavivši carine od između 100 i 200 posto na tekstil, odjeću, obuću, elektroniku, keramiku i kozmetiku iz Kine. Direktno se kao razlog toliko drastično velikih carina navodi pretjerana ponuda tih proizvoda koja stiže iz Kine po cijenama kojima ni Indonezija ne može konkurirati, što uništava domaću industriju.
Antidampinške carine na uvoz željeza, čelika i optičkih kabela iz Kine uveo je Brazil, carine od 10 posto na uvoz solarnih ploča koje su uglavnom dolazile iz Kine uvela je Južnoafrička Republika, 24,9-postotnu carinu na uvoz armaturnog čelika iz Kine uveo je Čile.
Problem s pretjeranim uvozom proizvoda iz Kine po neobično niskim cijenama ima jako puno država na svijetu i mnoge su odgovorile na to uvođenjem trgovinskih barijera, najčešće carina. Jednostavno, Kina svoje viškove proizvodnje koje stvara državnim subvencioniranjem gura ostatku svijeta. Državno subvencioniranje, izravno i neizravno, omogućuje kompanijama da proizvode po jako niskim troškovima i drže umjetno niske cijene, što ugrožava industriju u državama gdje izvoze.
Kina državnim sredstvima pokušava oživjeti domaću potražnju
Svejedno Kina pokušava povećati i domaću potražnju raznim fiskalnim i monetarnim mjerama, koje se zapravo preliju i na izvoz. Ove i prošle godine uvela je niz mjera s ciljem borbe protiv deflacijskih pritisaka i oživljavanja domaćeg tržišta.
Narodna banka Kine smanjila je stopu obvezne rezerve banaka, kamatne stope repo ugovora, kamatne stope na nekretninske ugovore i uspostavila program za poticanje kompanija u državnom vlasništvu da kupuju neprodane nekretnine i prenamjenjuju ih za jeftino stanovanje.
Prošle je godine objavljen značajan paket fiskalnih poticaja u vrijednosti od 1,4 bilijuna dolara koji uključuje smanjivanje duga po nekretninskim kreditima, obveznice za financiranje infrastrukturnih projekata lokalnih vlasti, poticaje za burze i novčane transfere državnim bankama za kreditiranje kompanija.
To je samo dio državnih poticaja koji imaju za cilj stabilizaciju nekretninske krize, poticanje investicija i rast potražnje. No kako smo mogli vidjeti na početku teksta, rezultati tih mjera polovični su. Nekretninsko tržište se donekle stabiliziralo i izbjegnuta je puna nekretninska kriza, ali ukupna potražnja u Kini još ne raste. Zapravo je nastavila padati.
Jedan od rezultata je i veliki rast zaduženosti. Javni dug približava se razini od 90 posto, što je još manje nego EU-a i SAD-a, ali također raste puno brže. Uz dosadašnji trend nije nezamislivo da za nekoliko godina Kina ima veći omjer javnog duga i BDP-a od SAD-a.
Zorniji prikaz velikog rasta zaduženosti u Kini ukupni je dug, što uključuje javni dug, dug kućanstava i dug nefinancijskih kompanija. On je već 2023. bio veći nego u SAD-u i EU-u, a prema preliminarnim informacijama (službeno još nije objavljeno) 2024. je prešao 300 posto BDP-a.
Dobar cilj, loša strategija
Trump je ipak najavio da će smanjiti carine prema Kini s trenutačnih 145 posto. Teško je prognozirati na koliko. Postalo mu je jasno ili su ga prisilili na to da mu postane jasno kako carine štete i uvozniku i izvozniku.
Tehnički su carine porez koji plaća uvoznik, tj. kompanije iz SAD-a. Najveći uvoznici u SAD su Walmart, Target i Home Depot, najveći maloprodajni lanci u SAD-u. Velik dio njihovog uvoza dolazi iz Kine, pa je jasno da će carine dovesti do velikog rasta cijena samim potrošačima.
Problem Trumpove administracije je od početka bio taj što ima jasno postavljene ciljeve, ali nikada nije imala razrađenu strategiju kako ih ostvariti. Prisiljavanje Kine na ulazak u deflacijsku spiralu ograničavanjem izvoza viškova proizvodnje je dobro određen cilj s aspekta ograničavanja rasta Kine, ali je strategija oko carina loše postavljena od početka.
.webp){kind=icon}
Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...