SAD i Europska unija (EU) u punom su zamahu s potpisivanjem trgovinskih sporazuma, natječući se u definiranju budućega globalnog trgovinskog sustava. EU nastoji poduprijeti već uspostavljena pravila igre, dok SAD želi usmjeriti bilateralne trgovinske bilance u svoju korist. Oboje mogu naučiti nešto jedno od drugoga: SAD bi se trebao prisjetiti stabilnosti, suradnje i zajedničke dobiti koji su ga obogatili zajedno s ostalima. EU bi pak imala koristi od priznanja – baš kao što to čini SAD – da tradicionalna trgovinska pravila više ne funkcioniraju kada ih se Kina, drugo po veličini svjetsko gospodarstvo, ne pridržava.
Tijekom posljednjih pet godina EU je potpisala nove sporazume o slobodnoj trgovini s Novim Zelandom, Kenijom, Australijom, južnoameričkim nacijama Mercosura, Singapurom, Indonezijom i Indijom te je revidirala prethodne sporazume s Čileom, Ukrajinom i nedavno s Meksikom. Zajedno, ovi ugovori propisuju pravila za gotovo trećinu globalnog BDP-a.
Cilj je ovih sporazuma očuvati poredak temeljen na pravilima od kojeg ovaj kontinent desetljećima ima koristi. Obveze smanjenja carina na robu i otvaranja tržišta za usluge prate pravila Svjetske trgovinske organizacije o statusu najpovlaštenije nacije, što koristi svim trgovinskim partnerima. Zaštita radnika kodificira međunarodne radne standarde, dok se obveze u vezi s emisijama i zaštitom okoliša oslanjaju na Pariški sporazum i druge multilateralne konvencije. Digitalne odredbe potvrđuju siguran i slobodan protok informacija među partnerima zabranom lokalizacije podataka, zabranom carina na elektroničke prijenose te zaštitom potrošača i njihove privatnosti. Također, sporazumi o kritičnim mineralima s ciljem smanjenja ranjivosti opskrbnog lanca usmjereni su na jednak pristup i nediskriminatorne cijene kao način zaštite tvrtki iz EU-a koje žele ulagati u rudarstvo i preradu ili kupovati gotove sirovine.
Europa je, naravno, inzistirala i na vlastitim prednostima. Snažno se oslonila na javnu nabavu, prisiljavajući partnere na jednak pristup svojih tvrtki saveznim i lokalnim javnim ugovorima. Dodala je stotine proizvoda na popis takozvanih "zemljopisnih oznaka", osiguravajući da se vino Rioja, parmski pršut, sir Roquefort i druge delicije moraju proizvoditi u Europi kako bi nosili to ime u partnerskim zemljama. Osim toga, europski kapital i investicije sada imaju formalne investicijske sudove kojima se njihove tvrtke mogu žaliti u slučaju sukoba.
Ova polazišta u suprotnosti su s onima utvrđenima u Sporazumima o recipročnoj trgovini (ART), koje je Trumpova administracija potpisala s Argentinom, Indonezijom, Malezijom, Tajvanom i pet drugih zemalja. Ova američka pravila namjerno diskriminiraju, tretirajući zemlje različito ovisno o ustupcima koje čine. Malo govore o javnoj nabavi, rješavanju sporova, načinima poticanja izvoza malog poduzetništva ili antikorupcijskim mjerama za čišćenje lokalnog poslovnog okruženja. Budući da se radi o izvršnim uredbama, one ostaju dovoljno prilagodljive da se mijenjaju s višestrukim ciljevima administracije, promjenjivim obrazloženjima, pa čak i hirovima.
Novim američkim sporazumima nedostaju prednosti europskih inovacija unutar uspostavljenog sustava. Investicijski sud utemeljen na ugovorima pruža pametno rješenje za politizirano lokalno pravosuđe. Bolji pristup ugovorima o javnoj nabavi mogao bi otvoriti stotine milijardi dolara novih tržišta za američke tvrtke. I nakon mukotrpnih godina u nastajanju (samo pitajte članice Mercosura), ovi sporazumi donose stabilnost tvrtkama i investitorima koji žele proširiti svoju prisutnost i globalnu prodaju.
No europski ugovori čine malo kako bi zaštitili Europu ili njezine partnere od najveće pojedinačne prijetnje globalnim trgovačkim pravilima: Kine. Kineski neto izvoz 2025. godine premašio je bilijun dolara, dok je u prvom tromjesečju 2026. porastao za još 15 posto. Prošlog je mjeseca njezin trgovinski suficit s Europskom unijom dosegnuo novi rekord. Kineske tvrtke sve više dominiraju visokotehnološkim industrijama uključujući automobile, telekomunikacije, građevinsku opremu, baterije, bespilotne letjelice i specijalne kemikalije, kao i radno intenzivnijim sektorima tekstila, igračaka i namještaja.
Ova rastuća proizvodna dominacija ne proizlazi samo iz njihove ekonomije obujma i širine asortimana. Zapadne zemlje već se dugo žale na krađu intelektualnog vlasništva i prisilni prijenos tehnologije. No kineska izvozna dominacija ovisi o mnogo čemu više od toga. Široko rasprostranjene subvencije omogućuju pristup jeftinom zemljištu i novcu, porezne olakšice i zaštićena tržišta. MMF procjenjuje da vlada troši 4,4 posto BDP-a na takvu potporu, što je gotovo tri puta više od onoga što Europa izdvaja za svoj poslovni sektor i višestruko više od potpore američke vlade.
Za razliku od Europe, novi američki trgovinski sporazumi doista se suprotstavljaju Kini. Američki trgovinski partneri općenito pristaju na pooštravanje pravila o podrijetlu robe kako bi se zaustavio kineski pretovar i spriječilo zaobilaženje visokih američkih carina. Oni nadziru ulaganja iz trećih zemalja (točnije Kine) u kritičnim ili osjetljivim sektorima, prate američke kontrole izvoza pri prodaji pojedincima ili tvrtkama s američkih crnih lista (uglavnom kineskim), provode američke odredbe o prisilnom radu u vlastitim gospodarstvima (protiv Xinjianga, među ostalim mjestima), ograničavaju uvoz iz trećih zemalja (tj. Kine) iz razloga američke ekonomske ili nacionalne sigurnosti te dopuštaju SAD-u da uloži veto na nove trgovinske sporazume s bilo kojom "trećom zemljom koja ugrožava američke interese" (ponovno, Kinom).
Europa pokušava obraniti svoje proizvođače drugim sredstvima. Nedavno je pokrenula rekordan broj antidampinških i antisubvencijskih istraga, uvodeći carine za mnoge tvrtke i u mnogim sektorima. Kreirala je alate kako bi spriječila tvrtke koje primaju inozemne subvencije da se natječu za ugovore o javnoj nabavi, uvela carine za druge nacije zbog ucjenjivačkog ponašanja te oporezovala proizvode koji su pojeftinili zbog labavih standarda emisije ugljika. Ipak, te su se mjere pokazale presporima, preuskima, previše nepovezanima ili pak unose previše razdora da bi postigle značajniji učinak.
Neki sada pozivaju na uvođenje europskih carina u stilu američkog "Članka 301" kako bi se brže i sveobuhvatnije suzbile nepoštene trgovačke prakse. Drugi predlažu ograničavanje postotka proizvoda koji mogu doći iz jedne zemlje, prisiljavajući kupce da se diversificiraju i odmaknu od kineskoga proizvodnog diva. Neki čak predlažu carine na kinesku robu sve dok renminbi ne ojača. To je početak i moglo bi pomoći u ispravljanju sve neuravnoteženijih trgovinskih odnosa.
No time što u svojim trgovinskim sporazumima ne rješava pitanje ponašanja Kine, EU drži svoje najbolje trgovinsko oružje u koricama. Europske tvrtke prošle bi bolje kada bi pronašle zajednički interes s brojnim trgovinskim partnerima čija gospodarstva također pate od golemog kineskog subvencioniranog izvoznog stroja. Zaštitne mjere koje se zahtijevaju u više nacija imaju veću težinu. Ograničenja izvoza jedne zemlje bolje funkcioniraju ako ujedno blokiraju pretovar preko druge zemlje. Zahtjevi da Kina poveća vrijednost svoje valute vjerojatnije će se čuti ako u tome sudjeluje više tržišta.
Dok se SAD povlači iz svoje nekad čvrste obrane trgovinskog poretka utemeljenog na pravilima, Europa snosi teži teret u suprotstavljanju onima koji taj poredak izigravaju i u njihovu isključivanju. Imati će daleko veće šanse za uspjeh uspiju li pridobiti ekonomsku moć onih koji su spremni preuzeti istu obvezu.
.webp){kind=icon}
