Malo je politika koje su učinile više u borbi protiv klimatskih promjena od sustava trgovanja emisijama Europske unije. Utvrđivanjem cijene ugljikovog dioksida - trenutno oko 70 eura po metričkoj toni - dao je tvrtkama diljem bloka snažan poticaj za ulaganje u prelazak na ekološki prihvatljivije načine života.
Europski čelnici trebali bi ga podržati - i poboljšati - umjesto da popuste pritisku industrije da od njega odustanu.
Sustavi ograničenja i trgovanja emisijama, u kojima vlada određuje količinu dopuštenih emisija, a tržište određuje cijenu, pokazali su se učinkovitima. Sustav EU-a najveći je na svijetu: emisija stakleničkih plinova obuhvaćenih tvrtki otprilike se prepolovila od njegovog početka 2005. - smanjenje od oko milijardu metričkih tona godišnje, daleko više od sličnih sustava drugdje.
Sustav također pomaže u jačanju strateške neovisnosti EU-a od glavnih proizvođača fosilnih goriva, uključujući Rusiju. I generira više od 40 milijardi eura godišnjih prihoda koji koriste zemljama EU-a. Dio tog novca, na primjer, pomogao je Poljskoj da postane drugi najveći svjetski proizvođač litij-ionskih baterija nakon Kine.
U nadolazećim godinama očekuje se rast tih prihoda kako se pokrivenost širi na zgrade i promet - i kako EU postupno ukida besplatne dozvole za industrije poput kemikalija, čelika i cementa. U skladu s najboljim ekonomskim praksama, EU nastoji usmjeriti dodatna sredstva ljudima i regijama koje se bore s troškovima zelene tranzicije te prema većim ulaganjima usmjerenim na povećanje čistih tehnologija.
Sustav EU-a za ograničavanje i trgovanje emisijama uvelike funkcionira postavljanjem jasnih očekivanja: tvrtke i vlade znaju da moraju djelovati jer mogu vidjeti putanju dopuštenih emisija prema nuli i rast cijene ugljika. To tvrtkama pruža predvidljivost za proračunske i planske svrhe, što je - usred trgovinskih napetosti i ratova koji potiču energetsku nestabilnost - sve rjeđe i sve vrijednije.
Međutim, sada industrijske tvrtke pogođene gubitkom jeftinog ruskog plina, rastućom kineskom konkurencijom i kaotičnom američkom carinskom politikom ciljaju na sustav i vrše pritisak na europske čelnike da ga oslabe. To bi bila strašna pogreška. Postoje brojni dokazi da to nije bila prepreka gospodarskom rastu i bit će ključno za premještanje zelene tranzicije izvan proizvodnje energije na sektore gdje je emisiju CO2 teže smanjiti.
EU je već odgodio pokrivanje zgrada i prometa s 2027. na 2028. Sada razmatra daljnja povlačenja, uključujući produljenje besplatnih dozvola i uklanjanje cijelih sektora iz sustava. Kada je njemački kancelar Friedrich Merz sugerirao da bi mogao biti otvoren za slabljenje sustava (komentare koje je kasnije ublažio), cijena ugljika odmah je zabilježila najveći pad u gotovo tri godine - vrsta poteza koja potkopava poticaje za dekarbonizaciju. Pala je još dalje kada je Italija kasnije pozvala na obustavu tržišta.
Sustavom treba bolje upravljati, a ne ga napuštati - i to se može učiniti. Inzistirajte da države članice troše prihode prema namjeni. Uvjerite birače da će pomoć biti pravilno usmjerena kako bi se izbjeglo rasipanje i zaštitili ranjivi. Osigurajte da porez na ugljik na uvoz doista postigne pravednost za tvrtke iz EU-a, posebno kada izvoze na tržišta gdje konkurenti ne plaćaju jednaku cijenu ugljika.
Sustav ograničenja i trgovine emisijama EU-a veliko je postignuće. Nemojte ga tretirati kao žrtvenog jarca. Ostanite pri njemu - i poboljšajte ga.
.webp){kind=icon}
