Kad se svakodnevno priča o ekonomiji i biznisu, uobičajeni narativ najveći dio vremena vrti se ili oko propulzivnog rasta, inflacije, bujajuće trgovine i dobre zarade ili oko povremenih krahova i recesija, njihovih uzroka, smanjenja trgovine i gubitaka. Radi se o prirodnoj posljedici pogleda na ekonomiju kao pojavu koja oscilira između dobrih i loših vremena, uspona i padova.
Kad ima puno posla, kad ekonomija cvjeta, ljudi se lako zapošljavaju, poslodavci nude dobre plaće kako bi ih privukli, a ti zaposlenici izrađuju proizvode i pružaju usluge koji se na tržištu prodaju i nude potrošačima – istim tim radnicima koji na taj način troše svoje zarađeno bogatstvo. To je nekako očekivano: da bi se ostvario gospodarski rast, više ljudi mora više raditi. Kako bi ih se privoljelo na to, mora ih se više platiti. A ako ih se više plaća, onda se konačni proizvod koji proizvode mora prodavati i skuplje. Cijene rastu i nastaje inflacija.
Idilu prekidaju povremene recesije koje priču okreću naglavačke: manje se troši, manje se zarađuje, manje se radi, proizvodnja se smanjuje, a ministri, premijeri i guverneri s kiselim smiješkom obećavaju bolje dane i kunu se da nisu oni krivi za krah. Cijene padaju ili stagniraju.
Ekonomisti, kao poslovično neutralni promatrači tog ciklusa, toliko su se navikli na to da iza sunca dolazi kiša i iza kiše sunce da dugo nisu mislili da je neko drugo stanje moguće. No kao što realnost svako malo otrežnjujuće zakuca na vrata teoretskih ekonomskih rasprava tako se ispostavilo da postoji i nešto treće.
Pokazalo se da su u ekonomiji, kao i u prirodi uostalom, mogući i kiša i sunce istovremeno. I dok to u prirodi rezultira predivnim kratkotrajnim spektrom boja na nebu kojem se svi dive, u ekonomiji to rezultira dugotrajnim razdobljem bez ekonomskog rasta, uz rast cijena, od čega svi paničare, strahuju i čupaju si kosu. Stagflacijom.
Što je stagflacija?
Stagflacija je stanje ekonomije u kojem je gospodarski rast spori ili nepostojeći, ali ga prate visoka nezaposlenost i inflacija. Sam pojam nastao je spajanjem riječi stagnacija i inflacija. Sama pojava imenovana je tek sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća jer ekonomisti dugo nisu vjerovali da je moguća.
Kako dolazi do stagflacije?
Postoji više teorija. Jedni ekonomisti tvrde da do nje dolazi kad naglo porastu cijene energije ili hrane. Drugi tvrde da je uzrokuje brz i snažan rast novčane mase. Treći pak krive visoke poreze, preveliku regulativu i državu-maćehu koja ljudima omogućava preživljavanje bez da rade.
Kao što je to uobičajeno u ekonomiji, ako upitate četiri ekonomista, dobijete šest mišljenja. Ipak, svi se oni, začudo, slažu da stagflacija postoji.
Zašto je stagflacija loša?
Vraćamo se na činjenicu da ekonomisti dugo nisu vjerovali da je stagflacija moguća. Kao što smo objasnili na početku, ekspanzija i kontrakcija ekonomije dolaze uglavnom u skladu sa samorazumljivim kretanjima koja ih prate. Ekonomski rast prate rast BDP-a, cijena i zaposlenosti. Pad je suprotan.
Stagflaciju pak karakteriziraju kontradiktorni pokazatelji. Rast cijena i pad zaposlenosti. Kreatorima ekonomskih politika ta neravnoteža stvara veliki problem jer ako stvar pokušaju popraviti klasičnim pristupom na jednoj strani, onda je pogoršaju na drugoj.
Očekuje li se stagflacija?
Ne, ali nikad ne reci nikad. Detaljnije objašnjenje prepustit ćemo Ivanu Odrčiću, voditelju analiza makroekonomije i tržišta kapitala u Bloomberg Adriji:
"Iako mnogi spominju duhove stagflacije 1970-ih godina, trenutno se ekonomski trendovi u razvijenom svijetu ne mogu klasificirati kao doba nove stagflacijske ere. Iako sam pojam nije jednoznačan, otprilike bismo ga mogli definirati kao (dekadno) razdoblje niskog/stagnirajućeg gospodarskog rasta uz istovremeno povećane inflatorne pritiske. Trenutna situacija (još uvijek) ne ukazuje na sličnosti sa 70-im godinama 20. stoljeća (rast je zadržan, a inflacija je u trendu slabljenja), osim u jednom području – energiji. Danas, jednako kao i tada, živimo u razdoblju srednjoročno-do-dugoročno povećanih energetskih troškova, što zbog nedavno promjenjivih geopolitičkih odnosa, što zbog zelene agende razvijenog svijeta, putem kojeg troškovi energije rastu brže nego inače, kako bi se čim prije moguće razvijena gospodarstva dekarbonizirala i time smanjila svoj (negativni) utjecaj na okoliš."
"Kad govorimo o stagflaciji 1970-ih, glavni je fokus tada bio cijena sirove nafte (zbog svojeg devastirajućeg utjecaja, putem kojeg je većinu zapadnih zemalja gurnula u recesiju), danas ta roba nema toliki značaj jer su amortizacijski mehanizmi puno jači, a pomaže i to što je dobar dio najjačih zapadnih gospodarstava značajno pojačao proizvodnju nafte, prvenstveno iz škriljevca. Tadašnja odluka OPEC-a o isključivanju zapadnih kompanija iz regulacije cijene nafte rezultirala je time da je u vrlo kratkom roku cijena goriva za potrošače primarno u zapadnom svijetu porasla nekoliko puta. To je dovelo do snažnog pada osobne potrošnje, nezaposlenosti, galopirajuće inflacije i opće volatilnosti na svim tržištima. Ti su se problemi, konkretnije u Sjedinjenim Američkim Državama stabilizirali tek masovnom deregulacijom koju je 1980-ih uveo Ronald Reagan."
"Može se reći da je danas fokus u domeni energije postao prirodni plin, ali s obzirom (na to) da je situacija s cijenom i nedostatkom (plina) zbog sukoba u Europi gotovo u rekordnom roku (gledajući široku ekonomsku povijest) razriješena, ne možemo u potpunosti povući paralelu s 1970-ima, jednako kao i s naftom. S pozitivne strane, u ovim energetski zahtjevnim vremenima, ova regija ili da budemo precizniji, Hrvatska, pozicionirala se savršeno, i to izgradnjom LNG terminala te daljnjom distribucijom ovoga energenta budućnosti u neposrednoj regiji. Sama činjenica da će na europskom kontinentu jedan od bitnijih inputa realnih povećanja gospodarstava postati energija, daje Hrvatskoj once in a lifetime priliku da se nametne kao ključni geostrateški igrač srednjoeuropske i jugoistočne regije i time prikupi značajnu dividendu u vremenima pred nama. Samo na konto takve pozicije (uz neizostavan priljev sredstava iz europskih fondova), možemo reći da stagflacijsko okruženje nije realno u narednoj dekadi."
Eto. Ne treba brinuti, ali ne lezi, vraže.
Koje su zemlje imale stagflaciju?
Odrčić je spomenuo najpoznatiji primjer SAD-a 1970-ih i početka 1980-ih. Neki ekonomisti spominju i japanska "izgubljena desetljeća". Primarno se misli na 90-e godine prošlog stoljeća, ali ponekad se u to uključuju i dva desetljeća nakon toga.
Japan je od 1991. do 2003. bilježio prosječan rast od oko 1,1 posto, što je bilo dosta ispod prosjeka industrijaliziranih nacija. BDP je u razdoblju od 1995. do 2007. nominalno smanjen s 5,55 na 4,58 bilijuna dolara, realni dohoci pali su pet posto, a cijene su stagnirale. Kako smo napomenuli, stagflacija nije jednoznačna, ali je karakteriziraju neortodoksne promjene glavnih ekonomskih agregata.
Zašto se političari teško nose sa stagflacijom?
Efikasna metoda za borbu sa stagflacijom, kad do nje dođe, zasad ne postoji. Među ekonomistima postoji konsenzus da bi trebalo povećati produktivnost kako bi došlo do jačeg gospodarskog rasta, ali bez stvaranja dodatne inflacije. Tada bi se monetarnom politikom moglo utjecati na inflaciju.
Jednostavnije, prvi korak trebao bi biti natjerati radnike da više proizvode, ali ih se na to ne bi smjelo poticati višim plaćama. No logično, to nije baš lako, pa se zasad ekonomisti i političari fokusiraju na to da poduzmu sve da do stagflacije niti ne dođe.
Kako se pripremiti za stagflaciju?
Nema nekog jedinstvenog recepta. Problem sa stagflacijom je što nije odmah jasno vidljiva niti ima jasnih naznaka da će do nje doći, ali je dugotrajna. Dugoročno planiranje financija jedan je od načina na koji se može zaštititi od stagflacije, ali dugoročno planiranje financija zdrav je način za općenito upravljanje novcem u životu.
S druge strane, samo su rijetki koji to prakticiraju.
No dobra strana je to da ako se koristi elementarna logika i ne živi iznad vlastitih mogućnosti, stagflacija obično nema znatnog utjecaja na svakodnevan život.
Koliko stagflacija traje?
Dugo. Dosadašnji primjeri bili su desetljeće i više. Zato je i problematična. Ekspanzije i recesije dođu i prođu. Stagflacija ostaje.
Što s novcem tijekom stagflacije?
Preporuka je da se ne paničari i ne prodaje vlastiti portfelj te investira u zlato, umjetnine ili neke druge neuobičajene vrste imovine. Stagflacija nije dovoljno dobar razlog da se u potpunosti napuštaju zdrave investicijske strategije i planiranja. No ako je nečiji portfelj "agresivniji" ili nije diverzificiran, dobar potez bilo bi smanjivanje rizika.
Stagflacija također može biti dobar razlog za odlaganje većih kupovina. Posebno ako na lokalnom tržištu rastu cijene. No normalna redovna potrošnja može se nastaviti mirne duše, kao i uobičajene navike štednje i/ili investiranja.
Može li se zaraditi u stagflaciji?
Može, ali samo ako imate sreće. Odabir investicijske strategije koja bi donosila nešto sigurniju zaradu iznimno je težak. Neka istraživanja pokazuju da je povijesno tzv. defenzivna imovina poput zlata pokazivala bolje rezultate od ostalih tradicionalnih investitorskih klasa. Dionice su bile najgori izbor, a obveznice kakav-takav.
Neki bi preporučili i investicijske strategije u kojima se zarađuje na padu vrijednosti dionica, što bi možda bilo logično, ali opet ne postoji sektor koji bi u tom smislu mogao biti manje rizična investicija od drugih. Konkretnije, možda bi se moglo i zaraditi korištenjem tih strategija, ali šanse u tome gotovo su jednake kao i u razdobljima ekspanzije.
U što ulagati tijekom stagflacije?
Nema jednoznačnog odgovora. Stagflaciji nedostaje jasan smjer koji ekonomije imaju u ekspanziji ili recesiji. Rizik je time veći jer stagflaciju mogu karakterizirati i neodrživi porasti cijena nekih vrsta imovine, poput nafte ili nekretnina.
Neki preporučuju odlaganje od kupnje nekretnina zbog straha od mogućeg neodrživog rasta cijena, dok drugi smatraju da zbog niske korelacije cijena nekretnina s cijenama dionica nekretnine ipak mogu biti dovoljno dobra investicija.
Zlato se spominje kao odabir koji neće donijeti zaradu, ali može poslužiti za čuvanje vrijednosti novca.
Koje dionice kupovati u stagflaciji?
Jedino što bi možda moglo imati nekakvog uspjeha je posudba dionica i njihova prodaja pa naknadna kupnja nakon pada cijene (tzv. šortanje, engl. short selling). No to je uvijek riskantna strategija i ne preporučuje se nikome osim onima koji mogu bez problema podnijeti gubitak investiranog iznosa.
Dobar odabir mogle bi biti podcijenjene dionice, one čija je cijena tijekom stagflacije neopravdano niska i koje bi se mogle brzo oporaviti kad se ekonomija vrati u ekspanziju. No u tome je opet potrebno paziti da se ne odaberu dionice koje su samo prividno podcijenjene.
Kako se stagflacija odražava na nekretnine?
Stagflacija može sporadično biti dobra prilika za kupnju nekretnina. Ako na tržištu ne postoji previše potražnje jer je većina potrošača okrenuta svakodnevnim potrebama, onda se može naći dobrih prilika.
No treba imati u vidu da dugotrajnost stagflacije može utjecati na mogućnost otplate kredita, kao i na manji potencijal zarade od eventualne rente, dok je trošak održavanja nekretnina uglavnom i dalje prisutan.