Iako se u većini medijskih analiza i političkih izjava razlozi za američko bombardovanje Irana uglavnom vide u kontekstu iranskog nuklearnog programa, sigurnosti Izraela, interesa Saudijske Arabije, pa i pitanja demokratizacije i ljudskih prava u Iranu, za Amerikance je ova vojna akcija zapravo dominantno dio strateške borbe s Kinom.
Uprkos utjecajnim izraelskim i saudijskim lobistima u Washingtonu, za administraciju predsjednika SAD-a Donalda Trumpa iransko pitanje nikada nije bilo o vlasti ajatolaha u Iranu, nafti, neširenju nuklearnog oružja, iranskom sponzorisanju terorističkih grupa poput Huta, Hamasa i Hezbolaha ili o sigurnosnoj arhitekturi Zaljeva. Svaki od ovih segmenata predstavlja pravi problem za rješavanje, ali nijedan ne obuhvata ono što je najvažnije za zvanični Washington, a to je da umanji potrebu za američkim vojnim angažovanjem u Evropi i na Bliskom istoku kako bi što prije preusmjerio svoje snage na Indo-Pacifik.
Drugim riječima, to što Trump bombarduje Iran s jasnim ciljem da svrgne vlast ajatolaha sa čela Islamske Republike, on zapravo cilja Kinu, to jeste nastoji spriječiti kinesku strategiju da Amerikancima dugoročno budu zauzeti na Bliskom istoku i da ne mogu sebi priuštiti da ga napuste i potpuno se preusmjere na zaokruživanje Kine kroz direktan političko-vojni utjecaj na ostrvskom lancu, koji se proteže od Japana preko Tajvana do Filipina.
Stoga su Trumpovi udari zapravo prvi potezi američkog predsjednika, koji izgleda razumije da američki put do Pacifika vodi kroz Teheran.
Kineske rakete ubrzale američku odluku
Američka operacija "Epski bijes" predstavlja prvu američku vojnu operaciju kojom Washington želi direktno ukloniti Islamsku Republiku Iran kao svojevrsnog kineskog pijuna na strateškoj šahovskog tabli. Možda bi Amerikanci dali još šansu pregovorima u Ženevi da odluku o bombardovanju nije ubrzalo to što su zvanični Teheran i Peking privodili kraju pregovore o kupovini kineskog naoružanja, koje bi Iranu dalo prednost u borbi s američkom mornaricom raspoređenom u regiji.
Kada je u junu 2025. godine Izrael pokrenuo dvanaestodnevnu operaciju "Ustali lav", u kojoj je preciznim bombardovanjem uništio iranska podzemna postrojenja za obogaćivanje uranija, ubio više od 30 visokih vojnih i obavještajnih komandanata, kao i desetak nuklearnih naučnika, SAD se tada nevoljno uključio u direktne udare na tri iranska nuklearna objekta. Nedodirljivost vrha iranske vojske i Revolucionarna garde se za desetak dana urušila, natjeravši zvanični Teheran ne samo da javno iskaže spremnost na diplomatske pregovore s Washingtonom, već i da ubrza tajne pregovore s Pekingom o kupovini protivbrodskih krstarećih raketa, koji su počeli još prije dvije godine. Štaviše, kada je početkom ove godine SAD rasporedio ogromne pomorske snage blizu iranske obale, ovi kinesko-iranski pregovori su se intenzivirali.
Bloomberg
A u pitanju je kupovina kineskih suspersoničnih raketa CM-302, koje se u Kini koriste pod oznakom YJ-19, pri čemu imaju domet od oko 290 kilometara i dizajnirane su da izbjegnu brodsku odbranu leteći nisko i brzo, što bi znatno poboljšalo iranske udarne sposobnosti i predstavljalo prijetnju američkim pomorskim snagama. Kineska državna korporacija za zrakoplovnu nauku i industriju (CASIC) predstavlja ih kao najbolje protivbrodske rakete na svijetu, sposobne da potope nosač aviona ili razarač, pri čemu je taj sistem moguće montirati na brodove, avione ili mobilna kopnena vozila, a mogu uništiti i ciljeve na kopnu.
Prema tvrdnjama više neimenovanih izvora, pregovori su ušli u završnu fazu kada su u Kinu putovali visoki iranski vojni i vladini zvaničnici, uključujući Massouda Oraeija, zamjenika ministra odbrane Irana.
"To je potpuna prekretnica ako Iran ima supersoničnu sposobnost da napada brodove u tom području", rekao je za Reuters Danny Citrinowicz, bivši izraelski obavještajni oficir, a sada viši istraživač za Iran u izraelskom Institutu za nacionalne sigurnosne studije. "Ove rakete je veoma teško presresti."
Reuters je o ovom izvijestio samo nekoliko dana prije početka američko-izraelskog bombardovanja, navodeći pritom da nije mogao utvrditi koliko je raketa bilo uključeno u potencijalni sporazum, koliko je Iran pristao platiti ili hoće li Kina sada provesti sporazum s obzirom na povećane tenzije u regiji.
"Iran ima vojne i sigurnosne sporazume sa svojim saveznicima i sada je pravo vrijeme da se ti sporazumi iskoriste", rekao je tada zvaničnik iranskog ministarstva vanjskih poslova, dok su im iz kineskog ministarstva vanjskih poslova rekli da nisu upoznati o razgovorima o potencijalnoj prodaji raketa.
Iako se Bijela kuća nije direktno osvrnula na ove informacije, Trump je jasno stavio do znanja da ili će postići dogovor ili će morati uraditi nešto veoma teško kao prošli put, dajući 19. februara Teheranu rok od 10 dana.
Peking ne želi prozapadni Teheran
Iran je također bio u pregovorima o nabavci kineskih raketnih sistema zemlja-zrak, takozvanih MAN-PADS, antibalističkog oružja i antisatelitskog oružja. Ipak, prema ocjeni Petera Wezemana, višeg istraživača u Stokholmskom međunarodnom institutu za istraživanje mira (SIPRI), kupovina kineskih supersoničnih raketa bila bi značajno poboljšanje u iranskom arsenalu iscrpljenom prošlogodišnjim ratom.
Ova nabavka ne samo da bi ojačala ratnu borbenost Irana, već bi označila i rastuću spremnost Kine da se afirmiše kao vojni akter na Bliskom istoku, gdje decenijama dominira američka vojna moć. Kina je dosad upravno odbacivala optužbe da vojno snabdijeva Iran, između ostalog, i kada je prošle godine Ministarstvo finansija SAD-a sankcionisalo nekoliko kineskih firmi zbog isporuke hemijskih prekursora iranskoj Revolucionarnoj gardi za njen program balističkih raketa.
Bloomberg
Vlast u Teheranu se pak oslonila na podršku Rusije i Kine, budući da je kineski predsjednik Xi Jinping u septembru na vojnoj paradi u Pekingu ugostio iranskog predsjednika Masouda Pezeshkiana‚ rekavši mu da "Kina podržava Iran u zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i nacionalnog dostojanstva". Na toj paradi su bile predstavljene i supersonične rakete, koje je Teheran želio, pri čemu je zvaničnicima upućenim u pregovore postalo jasno da je "Iran postao bojno polje između SAD-a s jedne, i Rusije i Kine s druge strane".
"Kina ne želi vidjeti prozapadni režim u Iranu", rekao je Citrinowicz, izraelski ekspert za Iran. "To bi bila prijetnja njihovim interesima. Nadaju se da će ovaj režim ostati."
Kina je bila glavni dobavljač oružja Iranu osamdesetih godina prošlog vijeka, ali su se pod međunarodnim pritiskom veliki transferi oružja smanjili do kraja devedesetih godina. Ipak, kineski dobavljači su navodno zaslužni za dopremanje u iransku luku Bandar Abbas velikih količina natrijum perhlorata, ključnog sastojka raketnog goriva neophodnog Iranu da obnovi zaliha balističkih raketa.
Osim toga, Kina je Iran snabdjela sistemom protivzračne odbrane HQ-9N, koji izgleda nije pokazao veliku učinkovitost, baš kao i kada ga je koristio Pakistan u prošlogodišnjoj odbrani od indijske vojne intervencije, zbog terorističkog napada.
Nafta, tehnologija i strateški utjecaj
Iran je Kini višestruko važan, jer je ovo strateško partnerstvo dovelo ne samo do značajne ekonomske saradnje, već je i Pekingu dalo kredibilitet kod bogatih arapskih kraljevina u regiji. Stoga ne čudi da je kineski predsjednik Xi podržao zahtjev Irana za pridruživanje Šangajskoj organizaciji za saradnju, a nedavno i grupi zemalja članica BRIKS, što su savezi koje Peking sagledava kao alat za osporavanje globalne dominacije SAD-a.
Bloomberg
Značajan dio saradnje počiva na nafti, jer Kina kupuje 90 posto iranskog izvoza sirove nafte, i to uz velike popuste. Zbog međunarodnih sankcija, ove pošiljke se prevoze takozvanim tankerima iz sjenke, koji prikazuju svoj teret kao malezijsku ili indonezijsku naftu. Od 2021. godine, kumulativna vrijednost ovih kupovina prešla je 140 milijardi dolara, što je zvaničnom Teheranu osiguralo da ne bankrotira, a Pekingu da dobije izuzetno jeftinu naftu za svoju industriju, štedeći joj milijarde godišnje u poređenju s dobavljačima po tržišnim cijenama.
Sveobuhvatnim strateškim partnerstvom potpisanim 2021. godine, Kina se obavezala investirati oko 400 milijardi dolara u iranski energetski, bankarski, telekomunikacijski i infrastrukturni sektor, tako da su kineski tehnološki giganti osvojili Iran. Huawei i ZTE su izgradili značajne dijelove iranske telekomunikacijske infrastrukture, od telekomunikacijske opreme, preko sistema za nadzor telefonske i internet mreže, kao i za centralizovano upravljanje saobraćajem, do sistema za prepoznavanje lica s alatima vještačke inteligencije. Upravo je ta oprema omogućila iranskim vlastima da lakše suzbijaju antivladine demonstracije.
Posredničko ratovanje
Vrijednost Irana za Kinu proteže se i u domen posredničkog ratovanja i to se vidjelo kada su jemenski Huti, koje podržava Iran, napadali komercijalne brodove u Crvenom moru i Adenskom zaljevu krajem 2023. godine, što je utjecalo na svjetsku ekonomiju i trgovinu. Kontejnerski saobraćaj kroz Crveno more je tada opao za 90 posto za tri mjeseca, dok je preusmjeravanje brodova oko afričkog Rta dobre nade produžilo vrijeme isporuke i cijenu transporta, što su na kraju platili evropski i američki kupci.
Ne samo što je bilo uočljivo da brodovi pod kineskom zastavom plove uz manje smetnje, već Kina nije doprinijela međunarodnim naporima da spriječe napade koji remete svjetsku trgovinu. Čak i ako nije tačna tvrdnja da su kineske satelitske kompanije Hutima pružale obavještajne podatke kako bi im omogućile ciljanje komercijalnih brodova, Kina je profitirala od toga što je američka vojska ogromna sredstva potrošila na odbranu morskih puteva, koja je trajala mjesecima, pri čemu je SAD došao u situaciju da troši krstareće rakete vrijedne između milion i četiri miliona dolara za bombardovanje položaja Huta, koji pak napadaju brodove koristeći dronove vrijedne tek nekoliko stotina dolara.
Bloomberg
Do sredine 2025. godine, američka vojska je potrošila otprilike četvrtinu svoje uobičajene količine vrhunskih raketnih presretača kojim raspolaže.
A logika ovog hladnog rata velikih sila jeste da svaki dolar koji SAD potroši na odbranu brodskih puteva u Crvenom moru ili na Ukrajinu, jeste dolar koji nije dostupan za proizvodnju podmornica koje će rasporediti u Pacifiku ili za planiranje odbrane Tajvana.
Budući da je svaka grupa nosača aviona i razarača stacionirana u Zaljevu ujedno grupa nosača aviona i razarača koja je odsutna iz zapadnog Pacifika, suštinski se može reći da su Iran i grupe koje je u regiji finansirao Iran zapravo funkcionisali kao mehanizam strateškog iscrpljivanja Amerike.
Osim toga, strah od Irana i njegovog utjecaja doveo je do toga da arapske države Zaljeva, inače vjerne američke saveznice, požele produbiti svoje odnose sa Kinom u nastojanju da time ipak sebe duplo osiguraju od eventualne iranske agresije. Tako je došlo do toga da proteklih nekoliko godina Saudijska Arabija prodaje više nafte Kini nego bilo kojoj drugoj zemlji, potom da su Ujedinjeni Arapski Emirati uzeli Huaweijevu tehnologiju u svoju kritičnu tehnološku infrastrukturu, kao i da sve više kineskih firmi gradi luke, željeznice, 5G mreže i ostalu infrastrukturu širom Zaljeva. Štaviše, u martu 2023. godine Peking je posredovao u sporazumu o normalizaciji odnosa između Saudijske Arabije i Irana, što je predstavljao vrhunac diplomatskog dostignuća Pekinga na Bliskom istoku.
Sve se vrti oko Tajvana i AI-ja
Uprkos tome što mnogi kritičari Trumpa smatraju da mnogi njegovi postupci nisu vođeni strukturom već prezirom, željom za bogaćenjem i kažnjavanjem neposlušnih, zapravo su sva žarišta u koja se Trumpova administracija uplela proteklih godinu dana itekako povezana i dio strategije sa ciljem da ubuduće koncentriše sve napore na Kinu i Indo-Pacifik.
Od Ukrajine, preko Venezuele, Paname i Kube, do Grenlanda i Irana, Trumpova administracija zapravo želi osigurati svoje pozicije kako bi ostvarila sopstvenu prednost, a onemogućila kinesku u strateškoj trci u proizvodnji super-čipova, kao i obezbjeđivanju dovoljno energenata, kritičnih sirovina i pouzdanih lanaca snabdijevanja za razvoj vještačke inteligencije (AI) i data centara.
Bloomberg
Trumpov pritisak na Ukrajinu da zarad prekida vatre napravi velike ustupke Rusiji zapravo ima za cilj da prekine sukob, a potom da kontrolisanje mira u "ostatku Ukrajine" prepusti Evropskoj uniji tako da američka vojska može da se premjesti na Pacifik. Po istom principu, izbacivanje Irana iz redova kineskih karata u strateškom pokeru, uz uspostavljanje prozapadnih vlasti u Teheranu, ima za cilj da oslobodi Bliski istok od potrebe za prevelikim američkim vojnim prisustvom zarad odbrane saveznika.
Osim toga, Venezuela i Iran čine oko 20 posto kineskog uvoza nafte, pa tako američke akcije u ovim zemljama lišavaju Peking "subvencionisane" cijene nafte, "subvencionisanih" brodskih kanala i samim tim "subvencionisanih" cijena proizvoda. Štaviše, Washington želi umanjiti utjecaj Pekinga u toj regiji kako bi ga spriječio da među zaljevskim zemljama nađe kupca koji je spreman prodavati naftu van dolarskog sistema.
Samo uspostavljanjem nove stabilnosti na Bliskom istoku i oslobađanjem američke vojske od obaveza u Evropi i na Bliskom istoku, SAD će biti spreman na eventualnu tajvansku krizu, odnosno pokušaj da pod svoju kontrolu vrati to ostrvo, koje sada ima strateški značaj u međunarodnoj trgovini, ali i proizvodnji superčipova neophodnih za četvrtu industrijsku revoluciju. Ako dođe do te krize, Washingtonu će biti potrebna koalicija savezničkih država da nametnu Kini kaznene troškove kroz sankcije, finansijsko isključivanje i uskraćivanje tehnologije, pri čemu će efikasnost tih kazni zavisiti od toga učestvuju li u njemu države izvoznici energenata.
Drugim riječima, ako su Saudijska Arabija, UAE i drugi toliko duboko angažovani u kineskom ekonomskom sistemu da odbijaju smanjiti prodaju nafte Pekingu u toku eventualnog sukoba na Pacifiku, cijela arhitektura eventualnih američkih sankcija bi se urušila u trenutku kada je najpotrebnija zarad budućnosti finansijskog poretka zasnovanog na dolaru i povede u strateškoj trci oko razvoja AI-ja.
Međutim, Washington nastoji izbjeći sukob s Pekingom, želi imati "stabilan i poštovan" odnos, koji se može postići, kako je rekao američki podsekretar rata Elbridge Colby, samo s "pozicije snage" ekonomski i vojno. Ovaj glavni arhitekta Trumpove vojne strategije prema Kini ističe da će američki fokus biti na saradnji sa saveznicima u "kolektivnoj snazi" oko prvog ostrvskog lanca, koji se proteže od Japana, preko Tajvana, do Filipina.
To je operativno poprište koje je Colby u debatama na Minhenskoj konferenciji o sigurnosti identifikovao kao "odlučujući front američko-kineskog takmičenja". U tom kontekstu, sagledava se i bombardovanje Irana, na koje je zvanični Peking reagovao poprilično blago, bez izricanja vojnih prijetnji ili uvođenja sankcija, očigledno ne želeći ugroziti planiranu posjetu predsjednika Trumpa Pekingu kasnije ovog mjeseca.
"Peking bi mogao tražiti ustupke po pitanjima koja su direktno povezana s njegovim interesima, kao što su Tajvan i trgovina, u zamjenu za svoje znatno razvodnjene poruke o Iranu", rekao je za kanadski CNBC Ahmed Aboudouh, saradnik londonskog instituta Chatham House, koji smatra da oslabljeni Iran, paradoksalno, može odgovarati kineskim interesima. "Što iranski režim postaje slabiji, bilo zbog američkih ili izraelskih vojnih udara ili domaćih nemira, to će postati diplomatski, ekonomski i tehnološki zavisniji od Kine."
U svakom slučaju, američki udari na Iran predstavljaju dio priprema za početak ere sudara dviju velikih sila na Pacifiku.
.webp){kind=icon}
