Ako jedan termin opisuje 2025. godinu, to je svakako geopolitička neizvjesnost. A ako bi neko pokušao da ilustruje tu geopolitičku neizvjesnost, na toj ilustraciji sasvim sigurno bi bio predsjednik SAD-a Donald Trump. Njegov nepredvidljivi politički stil činio je da vanjskopolitički komentatori, geopolitički analitičari i izvještači u 2025. godini rade prekovremeno, dok su Trumpovi potezi svakodnevno bili na naslovnicama svjetske štampe.
Uprkos svakodnevnim neočekivanim vijestima i novim svjetskim neizvjesnostima, u 2025. godini zapravo je postalo sasvim izvjesno to da svijet uveliko živi u eri Drugog hladnog rata i ekonomskog i sigurnosnog račvanja svijeta na dva dijela - američki i kinesko-ruski.
Ono što nam je ove godine postalo jasno jeste da savez Kine i Rusije nije taktički, već strateški i dugoročan, pa je sada očigledan i u okviru rata u Ukrajini, kada je riječ o kineskoj tehnološkoj pomoći za rusku proizvodnju vojnih dronova. Zapravo, pomnim posmatračima to je bilo jasno još prije dvije godine, kada se kineski predsjednik Xi Jinping na kraju trodnevne posjete Moskvi opraštao od svog domaćina, predsjednika Rusije Vladimira Putina.
"Sada se dešavaju promjene koje se nisu desile 100 godina. Kada smo zajedno, mi pokrećemo te promjene", rekao je Xi, sa čim se Putin saglasio, a Xi mu dodao: "Čuvaj se, dragi prijatelju."
Uprkos ovom Xijevom neuobičajenom izražavanja bliskosti s nekim liderom, mnogi u Evropi su do skoro bili uvjereni da će moći da utiču na Peking da izvrši uticaj na Moskvu po pitanju prestanka rata u Ukrajini, misleći da kinesko-ruski savez nije strateški već samo jednokratna taktika.
Protekla godina je dokazala da su Evropljani pogriješili, ali i da moć SAD-a slabi. Međutim, to ne znači da će američka moć nestati, kako priželjkuju mnogi antizapadni komentatori, već se samo prebacuje na više istovremenih frontova koje Washington smatra značajnim. A među tim frontovima, na žalost Evropske unije, nije Stari kontinent.
Narcisove tri opsesije
Na kraju 2025. godine, mnogi evropski komentatori opet griješe kada misle da je proteklih dvanaest mjeseci drugog Trumpovog predsjedničkog mandata zaslužno za promjenu situacije u međunarodnoj politici, ali i na američkoj domaćoj političkoj sceni. Štaviše, neki se nadaju da on nije tako čvrsto u sedlu kao što se pretvara da jeste.
"Zemljom rukovodi autokratski narcis koji Putina stavlja iznad svega ostalog i aktivno podržava ekstremističke i proputinove lidere u Evropi. Ovo predsjedništvo je također gigantska mašina za zarađivanje novca. Kriptovalute, netransparentni poslovi, interesi porodice Trump isprepleteni s interesima Stevea Witkoffa i Jareda Kushnera, često prikriveni kao zvanične misije u Gazi, Saudijskoj Arabiji, Kataru ili Moskvi. Trumpa vode samo tri opsesije: bogaćenje, kažnjavanje ljudi koje doživljava kao neprijatelje i svakodnevna dominacija u naslovima", smatra američki novinar i producent Alan Friedman u tekstu za italijanski list "La Stampa".
Bloomberg
Ono što Trumpu ni najveći kritičari ne mogu da opovrgnu jesu mirovne misije i činjenica da je u pojedinim slučajevima zaista uspio da sukobljene strane dovede za pregovarački sto. Ali da li mu je mir uvijek krajnji cilj, pita se Stephanie Pack-Homolka.
"U mnogim slučajevima američki predsjednik želi da stvori mir – i stekne uticaj – na mjestima gdje se nalaze velika nalazišta sirovina, od Konga do Pakistana. Putanja leta njegovih golubova mira često se poklapa s unaprijed određenim trgovinskim rutama i planovima za infrastrukturne projekte, kao u Jermeniji. Mir kao kolateralna korist? To neće funkcionisati", ističe ova komentatorka austrijskog lista "Salzburger Nachrichten".
Međutim, stručnjaci za geostrategiju ukazuju na to da se Trump zapravo vodi načelima realpolitike, koje se drže sve velike sile.
Nedostižan mir u Ukrajini
Ono što je definisalo 2025. bila je i četvrta godina rata u Ukrajini u toku koje su Trumpova Amerika i Putinova Rusija započeli mirovne pregovore, što je uplašilo Evropu da je ostala na margini velike igre te da će je Amerika sigurnosno prepustiti na milost i nemilost Rusiji. Ono što nekima još nije jasno jeste koliko je sve to zaista promijenilo odnose Washingtona i Moskve i da li će nas to dovesti do mira u Ukrajini u 2026. godini.
Bloomberg
Susretom na Aljasci, telefonskim razgovorima, pa i samim mirovnim inicijativama po pitanju Ukrajine, Trump je pokušao da Putinovu Rusiju izvuče iz zagrljaja Xijeve Kine. Međutim, ni predloženi zajednički energetski projekti na Aljasci, niti ponuda obnavljanja ekonomske saradnje SAD-a i Rusije, nisu dovoljni za Putina, niti da odustane od svojih ciljeva u Ukrajini, niti da napusti savezništvo s Pekingom.
Iako mirovni pregovori naizgled napreduju i Evropa nije potpuno gurnuta u stranu, kako ocjenjuje Peter Wolodarski za švedski list "Dagens Nyheter", Evropa je ove godine osjetila posljedice približavanja SAD-a Rusiji.
"Evropa nikada ranije nije doživjela osovinu Moskva-Washington, ali to je sada stvarnost. NATO i dalje postoji, ali se više ne može osloniti na transatlantski savez u kritičnoj situaciji. Evropa je 2025. godine naučila da SAD više nije naš prijatelj", ističe Wolodarski, dodajući da je SAD "nepouzdan, prevrtljiv i nuklearno naoružan gigant".
Trump se ne obazire na kritike Evropljana, već nastoji da ih u aktuelnom račvanju svijeta potčini Washingtonu, ali mu ujedno nije pravo što ne uspijeva da raskine kinesko-ruski savez. Stoga je trajni mir u Ukrajini poprilično daleko, već je moguće samo zamrzavanje konflikta na trenutnim linijama fronta ili čak malo više nauštrb ukrajinske teritorije u Donbasu, ali će tenzije biti nastavljene čim obje strane obnove svoje ratne snage.
Čak i najnovije informacije da je Trump spreman da Ukrajini da sigurnosne garancije, po kojima bi američki vojnici ipak bili na granici razdvajanja ukrajinske i ruske vojske, ukazuju na to da je Trumpova administracija zapravo spremna da vojno brani liniju razdvajanja između "dva svijeta", to jeste između dva konkurentska bloka. Jer ono što se zapravo događa jeste da se kao i u Hladnom ratu diže svojevrsna Gvozdena zavjesa. Ali ona više ne ide centrom Berlina i centralnom Evropom, već se nova Gvozdena zavjesa diže linijom istočnog krila NATO-a.
Interesi preči od ljudskih prava
Zaustavljanje rata Izraela i Hamasa u Pojasu Gaze je obilježio ovu godinu, što je uticalo ne samo na Bliski istok, već i na cio svijet, imajuću u vidu način na koji je rat vođen, kao i kako je zaustavljen.
Ono što je bila istorijska novina jeste da su, osim SAD-a, u mirovnom procesu i održanju mira zadužene regionalne sile – Katar, Egipat i Turska – čime je regionalna diplomatija prvi put došla do značaja. Potom, vidjeli smo da je Washington čak spreman da Izraelu oprosti oružani napad na svog strateškog partnera – Katar, ali i kršenja ljudskih prava i, sva je prilika, ratne zločine. Štaviše, Washington je sankcijama kaznio 11 sudija Međunarodnog krivičnog suda (ICC), osoblje i nevladine organizacije koje podržavaju rad ICC-a, a koje se povezuju s optužnicom za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u Pojasu Gaze, podignutom protiv izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg izraelskog ministra odbrane Yoava Gallanta.
Bloomberg
Za ono što američki državni sekretar Marco Rubio naziva "nelegitimnim ciljanjem Izraela" kažnjene su sudije koje zbog svog rada sada ne mogu normalno da žive ni u Evropi. Primjera radi, jedan francuski sudija ICC-a suštinski je odmah doživio da bude prognan iz globalnog digitalnog carstva pod kontrolom američkih kompanija te su mu uskraćeni WhatsApp, sve Google aplikacije i društveni mediji kao što su Facebook i Instagram. Čak i njegov francuski bankovni račun je neupotrebljiv zbog zabrane svih plaćanja koja uključuju servise kao što su Visa, Mastercard, American Express, ali i evropski međubankarski sistem za razmjenu poruka SWIFT. Kao da sve to nije dovoljno, kada je nedavno rezervisao hotelsku sobu u Francuskoj, Expedia mu je samo nekoliko sati kasnije poništila rezervaciju.
Primjer ovih sankcionisanih međunarodnih sudija samo govori koliko su ovo vremena u kojima je interes svjetskih i regionalnih sila jači od ljudskih prava.
Šta će biti u 2026. godini
Nakon godinu dana svakodnevnih neizvjesnosti i geopolitičkih tenzija, svi žele da znaju šta nas očekuje u 2026. godini. Ono što je izvjesno jeste da će neizvjesnost i smirivanje tenzija prevashodno zavisiti od taktiziranja velikih sila u okviru strateškog nadgornjavanja u okviru Drugog hladnog rata, kao i kako će SAD i dvojac Kina-Rusija vući svoje poteze u okviru račvanja svjetske ekonomije na dva odvojena sistema sa zaokruženim lancima dopremanja strateških sirovina i robe.
Bloomberg
Većina geopolitičkih dešavanja biće u sjenci borbe oko toga ko će preuzeti stratešku prednost u tranziciji na novu industrijsku revoluciju zasnovanu na vještačkoj inteligenciji (AI), u kojoj je presudna ne samo borba za tržište, već i borba za zaokruženi sistem proizvodnje superčipova neophodnih za AI, ali i dovoljno energenata za data centre i razvoj AI-ja.
U tom smislu sve oči bi trebalo da budu uprte u Arktik, Tajvan i Korejsko poluostrvo, jer upravo na tim lokacijama leži opasnost od direktnog sudara interesa velikih sila. To, uostalom, vidimo i po Trumpovom najnovijem insistiranju da će preuzeti Grenland.
Imenovanjem guvernera Louisiane Jeffa Landryija za svog specijalnog izaslanika za Grenland, Trump simbolično potvrđuje svoj zahtjev da preuzme vlast na ovoj danskoj teritoriji, koja je strateški važna, kako zbog nalazišta gasa, nafte i rijetkih zemnih metala neophodnih za moderne tehnologije, tako i zbog plovnih puteva koji dobijaju na ogromnom značaju zbog toga što klimatske promjene čine put preko Arktika trgovačkom rutom budućnosti za dopremanje robe iz Azije za Evropu i SAD.
Naprosto, Arktik je jedno od glavnih poprišta velike geopolitičke igre između SAD-a, koji insistira da ima šapu nad Kanadom, Grenlandom i Panamskim kanalom, i dvojca Kina-Rusija, koje u ovom regionu izvode vojne vježbe i razvijaju novu pomorsku trgovačko-vojnu putanju nazvanu Sjevernomorska ruta.
Bloomberg
Da je Drugi hladni rat i podjela svijeta vrlo ozbiljno shvaćena u Washingtonu, proteklih mjeseci se osjeća i na mikronivou u Adria regionu, gdje srbijanske vlasti muče američke sankcije, ne samo zbog ruskog vlasništva u NIS-u, već zbog kineskog vlasništva u fabrici guma Linglong u Zrenjaninu. Iako neki to vide kao američku poruku zvaničnom Beogradu, to je zapravo poruka za cio region i cijelu Evropu da nema sjedenja na više stolica te da SAD vidi cijelu Evropu kao dio američkog svijeta, pa samim tim neće trpjeti ruske i kineske uticaje. Bar ne u sferi energetike i strateških industrija.
Stoga najveći rizik za Adria region i cijelu Evropu danas više nije prekomjerna zavisnost od Kine i ruskih energenata, već strateška pasivnost, to jest odgađanja strateškog pozicioniranja u okviru "američkog svijeta".
.webp){kind=icon}
