Pandemija korona virusa, energetski raskid s Rusijom i američke carine su proteklih godina nanijeli privredi Njemačke žestoke rane, ali najjačoj evropskoj ekonomiji se bliži udarac koji bi joj mogao biti fatalan. Ne samo što je cijela Evropa prinuđena da bira stranu u aktuelnim globalnim sistemskim promjenama u kojim se globalizovana svjetska privreda dijeli na dva poprilično odvojena svijeta – američki i kineski – već se Njemačkoj približava i šok iz Kine.
Kao što je "kineski šok" pogodio SAD početkom ovog vijeka, tako sada stiže u Njemačku. Nakon najmanje dvije decenije, koliko su Njemačka i Kina bile u sretnom ekonomskom braku, u kojem su obje privrede imale koristi – Nijemci su dobili ogromno tržište i proizvodnu bazu za svoju mašinsku, automobilsku i hemijsku industriju, dok su Kinezi dobili njemački "know-how" i mašine potrebne za proizvodnju robe široke potrošnje za ostatak svijeta.
Međutim, Kina se u međuvremenu toliko razvila da joj više nije potrebno strateško partnerstvo s Njemačkom, već prijeti da je ekonomski uništi što se sve očiglednije ogleda u trendovima smanjenja njemačkog izvoza u Kinu, smanjenja profita njemačkih firmi u Kini i za Nijemce pogubnim sudarom s jeftinijom, bržom, a često i boljom kineskom konkurencijom na trećim tržištima, od Latinske Amerike preko Bliskog istoka do jugoistočne Azije.
Bloomberg
Zbog toga njemačke političke i ekonomske elite, iako nerado, sve više shvataju da žele razvod ovog ekonomskog braka, pri čemu prvi put u posljednjih nekoliko decenija dovode u pitanje zalaganje za neograničenu slobodnu trgovinu i globalizaciju, koji su Njemačku pretvorili u industrijsku silu.
Tražeći zaštitu od kineske konkurencije, Nijemci žele ekonomski razvod od Kineza i to u najgorem mogućem trenutku. U trenutku kada njemačku privredu, osim visokih troškova energenata, muči i rješavanje strukturnih problema, kada njemačka industrija mjesečno gubi 10.000 radnih mjesta i kada se trend deindustrijalizacije vidi i u podacima Eurostata za prošlu godinu, koji prvi put otkad se vodi ta evidencija bilježe da je doprinos proizvodnje ukupnoj njemačkoj ekonomiji pao ispod 20 posto.
A da situacija po Njemačku bude gora, potreba za razvodom dolazi u trenutku kada je prije samo mjesec dana Kina preuzela od SAD-a poziciju najvećeg trgovinskog partnera Njemačke.
Win-win odnos
Od posljeratnog uspostavljanja diplomatskih odnosa 1972. godine, njemačko-kineski odnos imao je fokus na ekonomsku saradnju i bliske trgovinske odnose, zasnovane na opsežnoj razmjeni robe i industrijskoj komplementarnosti. Kina je isporučivala jeftinu robu široke potrošnje Njemačkoj, a njemačka industrija je snabdijevala Kinu automobilima, mašinama, hemikalijama, naprednim tehnologijama i inženjerskim znanjem koje je podstaklo kineski rast i inženjersko-tehnološki razvoj, istovremeno održavajući visoko plaćena radna mjesta u Njemačkoj, što je, između ostalog, činilo nju motorom rasta Evropske unije.
Bloomberg
Čak i kada je dolazilo do međusobnih političkih tenzija oko pitanja ljudskih prava u Tibetu i Sinđangu ili, na primjer, zbog sastanka kancelarke Angele Merkel s Dalaj Lamom 2007. godine, njemačka politika prema Kini ostala je utemeljena u pristupu "Wandel durch Handel" ("Promjene kroz trgovinu"), koji je Njemačka koristila u doba Hladnog rata pragmatično trgujući sa Sovjetskim Savezom smatrajući da će tako biti podstaknuta i politička liberalizacija.
Upravo je Merkel insistirala na ovom pristupu i strateškom partnerstvu s Kinom i to je prve dvije decenije ovog vijeka bio dominantno "win-win" odnos u kojem je Njemačka bilježila uspjehe, ne obazirući se na to kako je prošao SAD, koji je već tada teturao zbog naglog porasta jeftinog kineskog uvoza i ulaska Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Njemačko-kineska trgovinska razmjena se udesetostručila, sa 27 milijardi dolara 2001. godine na 273 milijarde dolara 2024, pri čemu je samo u periodu 2009-2021. godišnji njemački izvoz u Kinu više nego duplirao sa 52 na rekordnih 123 milijardi eura.
Međutim, kada su se 2016. godine kineske firme pojavile kao kupci njemačkih strateških firmi, kao što su robotička firma "Kuka" i proizvođač opreme za industriju poluprovodnika "Aixtron", njemački političari i privrednici poznati po svom svesrdnom zalaganju za slobodno tržište naprasno su zatražili barijere, pravdajući to tehnološkom ranjivošću i nacionalnim interesima. Doduše, i dalje je insistirano na saradnji, iako je Federacija njemačke industrije (BDI) 2019. godine otvoreno predstavila Kinu kao sistemskog konkurenta.
Ekonomski liberali za carine i barijere
Tek su pandemija, poremećaji u lancu snabdijevanja i sve veće slaganje Pekinga s Moskvom doveli do toga da i političari promijene retoriku. Najprije je vlada kancelara Olafa Scholza u koalicionom sporazumu 2021. prvi put otvoreno Kinu predstavila kao rivala da bi ove godine vlada Friedricha Merza govorila o "smanjenju rizika", izbacujući termin "partnerstvo" iz svoje retorike o Kini i naglašavajući konkurenciju i "elemente sistemskog rivalstva" kao rezultat "kineskih akcija". I uticajna Njemačka federacija proizvođača mašina (VDMA), koja okuplja njemačke ključne kompanije, optužila je Kinu za nelojalnu konkurenciju, pozvavši na antidampinške mjere i sankcije protiv kineskih izvoznika koji ignorišu evropsko zakonodavstvo.
"Mi smo za slobodnu trgovinu, ali nefer trgovinske politike se više ne mogu tolerisati", rekao je Oliver Richtberg, šef spoljnotrgovinskog odjeljenja VDMA-a. "Ako Kina ne igra fer, moramo da ih natjeramo".
Bloomberg
I dok se očekuje da početkom sljedeće godine Merzova vlada izađe u javnost s novim "projektima koji se bave rastućim ekonomskim, tehnološkim i sigurnosnim rizicima u odnosima s Kinom", kancelar je prošlog mjeseca čak zaprijetio da će tražiti da Brisel uvede carine kako bi zaštitio njemačke proizvođače čelika od kineskih konkurenata. Osim toga, njegova vlada je pooštrila zabranu upotrebe kineskih komponenti u mrežama mobilnih podataka, dok istovremeno pokušava da riješi problem izuzetne njemačke zavisnosti od uvoza rijetkih metala i ostalih sirovina iz Kine.
Tako je nekadašnji bastion odbrane ekonomskog liberalizma počeo da zagovara carine, regulatorne barijere i druge protekcionističke mjere, koje su Nijemci ranije odbacivali kao pogrešne, često se suprotstavljajući susjednoj Francuskoj koja je taj pristup zagovarala i ranije.
"Njemačka se kreće i postaje svjesna neravnoteža koje je takođe pogađaju", rekao je francuski predsjednik Emmanuel Macron francuskom dnevniku "Les Echos" nakon svoje državne posjete Kini iz koje se vratio praznih ruku, što ga je natjeralo da javno zaprijeti uvođenjem carina ako Kina odbije da preduzme korake ka otvaranju svog tržišta i smanjenju trgovinskog disbalansa. "Kina pogađa srce evropskog industrijskog i inovativnog modela".
Prema Macronovim riječima, EU mora u najosjetljivijim sektorima, kao što je automobilska industrija, da zaštiti sebe od kineskih električnih vozila, ali i da se istovremeno ponovo angažuje u sferi konkurentnosti.
"To zahtijeva pojednostavljivanje i jačanje jedinstvenog tržišta, ulaganje u inovacije, fer zaštitu naših granica, kao i dovršavanje formiranja carinske unije i prilagođenu monetarnu politiku", rekao je Macron koji ne odustaje od namjere da ubijedi Peking da mnogo više investira u EU i da odustane od ograničenja izvoza strateških sirovina, alata i rijetkih metala.
Zavisnost od uvoza iz Kine
Čak i kada bi većina njemačkih privrednika i vladajućih političara to svesrdno zagovarala, njemački razvod od Kine ne bi mogao lako da se izvede, a da ne bude poguban za njemačku ekonomiju. Baš kao što je to slučaj sa SAD-om, i Njemačku muči to da što je veća izloženost privrede Kini, to je zemlji teže da promijeni kurs, naročito što je stvorena jaka zavisnost. A jeste, jer praktično sve rijetke metale, strateški važne sirovine i ogroman udio poluproizvoda i proizvoda široke proizvodnje Njemačka uvozi iz Kine i prošle godine taj uvoz je iznosio 156,3 milijarde eura.
Bloomberg
Prema računici Njemačkog ekonomskog instituta iz Kelna (IW), u 2023. godini Kina je činila preko polovine njemačkog uvoza u 200 grupa proizvoda, a u 83 grupe proizvoda kineski udio u porijeklu robe bio je čak oko 75 posto.
"Ovo je posebno problematično kada je riječ o međuproizvodima koji se ne mogu zamijeniti robom iz drugih zemalja i stoga imaju potencijal da uspore proizvodne procese u Njemačkoj", ističe Juergen Matthes, stručnjak za Kinu u IW-u, čija studija ukazuje na to da je Njemačka izuzetno zavisna od Kine u snabdijevanju niza sirovina i proizvoda.
Prema proračunima instituta za 2023. godinu, iz Kine dolazi 91 posto njemačkog uvoza rijetkih zemnih elemenata potrebnih za proizvodnju baterija za električne automobile i vjetroturbina, potom više od polovine cjelokupnog uvoza lijekova i više od 80 posto uvoza laptop računara i tastatura.
"Pojavilo se čvrsto jezgro od nešto manje od 50 grupa proizvoda sa stalno visokim nivoom zavisnosti od uvoza iz Kine", ističe Matthes, dodajući da u ovom trenutku "nema znakova" jasnog strukturnog smanjenja ovog njemačkog rizika.
Učenik nadmašio učitelja
Uporedo sa zavisnošću, uočljiv je narastajući trend pada njemačkog izvoza u Kinu, kao i sve bespoštednija međusobna konkurencija u osvajanju kupaca na trećim tržištima pa čak i u samoj Evropi gdje se očekuje poplava kineske robe, koja zbog carina Donalda Trumpa neće otići u SAD.
S jedne strane, njemačke kompanije se suočavaju se sa sve težim domaćim poslovnim okruženjem, koji već nekoliko godina pati zbog visokih cijena energenata, manjka kvalifikovanih radnika, preglomazne birokratije i visokih poreza. Pa tako u anketi koju je prošle godine sproveo VDMA, 61 posto kompanija u mašinskom sektoru očekuje da u budućnosti njihove pozicije u odnosu na kineske konkurente neće biti bolje od prosječnih ili čak i loših, dok u hemijskom sektoru više od 55 kompanija vjeruje da će se konkurencija s Kinom na evropskim tržištima intenzivirati.
Bloomberg
Naprosto Kina je od kupca tehnologija i njemačkog učenika za dvije decenije prevazišla svog učitelja i postala samostalni proizvođača investicione robe i tehnologija ne samo za kinesko već i svjetsko tržište. Time je Njemačka, prema ocjeni istraživača, izgubila vodeću poziciju na globalnom tržištu automobila, mašina, opreme, inženjerskih postrojenja i hemijskih proizvoda, što je doprinijelo, između ostalog, da njemački izvoz u Kinu opada već dvije godine te da se prošle godina sveo na 90 milijardi eura.
"Kineske kompanije su sada u poziciji da same proizvode kvalitetnije i tehnički složenije proizvode i stoga često više ne zavise od skupljeg uvoza", kaže Andreas Glunz, jedan od direktora konsultantske kuće KPMG zadužen za međunarodno poslovanje.
Automobilska industrija je samo najvidljiviji primjer koliko su kineski proizvođači ovladali tehnologijama pa potpomognuti niskim troškovima proizvodnje, državnim subvencijama i nižom vrijednošću juana sve više prednjače u sektorima u kojima su njemačke kompanije donedavno dominirale, ne samo u Kini, već širom svijeta. Zasad ih najviše boli postepeni gubitak velikog kineskog tržišta na kojem su njemački auti-giganti za samo dvije godine spali sa 50 posto udjela na trećinu tržišta automobila. Ali čak i na domaćem tržištu njemački automobilski sektor gubi bitku, budući da podaci IW-a iz Kelna ukazuju da je samo u drugom kvartalu ove godine uvoz manuelnih mjenjača iz Kine porastao skoro tri puta.
To se sve očiglednije dešava i u mašinskom i hemijskom sektoru na šta ukazuje i to da je ove godine Njemačka uvezla više kapitalnih dobara iz Kine nego što je tamo izvezla. Osim toga, ukupan njemački izvoz u Kinu je opao za četvrtinu od 2019. godine, dok je uvoz naglo porastao. Trgovinski deficit Njemačke u robi i uslugama s Kinom je na putu da dostigne rekordnih 88 milijardi eura ove godine.
Jedan od slikovitih primjera kako je kineski učenik nadmašio njemačkog učitelja je iskustvo njemačke porodične kompanije "Herrenknecht", koje proizvodi i upravlja nekim od najsofisticiranijih velikih mašina za bušenje tunela na svijetu. Kada je krenuo kineski uspon ka statusu svjetske sile, kineske vlasti joj im se obratile za svoje najveće infrastrukturne projekte, ali danas, nakon niza akvizicija, kineski rivali dominiraju globalnim tržištem.
"Pod sve većim smo pritiskom konkurencije, posebno od kineskih firmi koje subvencioniše država", rekla je za "The Wall Street Journal" portparolka "Herrenknechta" Anja Heckendorf, pozivajući na antidampinšku istragu kineskih rivala. "Neophodan je pristup 'Evropa na prvom mjestu' na javnim tenderima, koji bi favorizovao lokalne dobavljače".
Moralni hazard
I dok ova njemačka kompanija sada istražuje nova tržišta, poput Indije, i fokusira se na veće i složenije projekte, ne tako mali broj njemačkih industrijskih giganata ne odustaje od kineskog tržišta i ulaganja u Kini pri čemu zatvara pogone u Njemačkoj. Među njima su hemijski gigant BASF, kao i lideru u proizvodnji auto-dijelova – Bosch i ZF Group – i automobila Mercedes-Benz i Volkswagen.
To je, između ostalog, doprinijelo da je od vrhunca 2017. godine njemačka proizvodnja pala za 14 posto, da je od 2019. industrijski sektor izgubio skoro pet posto radnih mjesta, pri čemu je u tom periodu samo u automobilskom sektoru skoro svaki sedmi zaposleni izgubio posao. Njemačke kompanije koje posluju u Kini otvoreno lobiraju da to što političari od njih traže "smanjenje rizika" ne bi trebalo da znači i primoravanje da prekinu svoje veze sa Kinom. Doduše, retorika političara ih očigledno nije previše omela pa su prošle godine investirali 4,4 milijarde eura u izgradnju fabrika i proizvodnih pogona u Kini, čime su ukupne direktne njemačke investicije u Kini od 2010. godine narasle na 90,5 milijardi eura na koje bi trebalo dodati i sumu od 8,5 milijardi eura profita koje su njemačke firme reinvestirale u Kini.
Bloomberg
"Boravak u Kini nas drži u vrhunskoj konkurentskoj formi", kaže Holger Klein, izvršni direktor ZF Group, ukazujući na to da im je to neophodno kako bi brzo reagovale na promjene na tržištu i smanjile troškove. "Bilo bi fatalno za nas da nismo tamo prisutni".
Međutim, ekonomisti ukazuju da ono što danas ima ekonomskog smisla za pojedine privrednike moglo bi skupo da košta njemačke poreske obveznike ako Zapad naprasno prekine ekonomske veze s Kinom zbog, primjera radi, kineske invazije na Tajvan. Peking bi mogao da nacionalizuje proizvodne pogone njemačkih kompanija ili bi one jednostavno zapale u ekonomske teškoće, što bi ih sasvim sigurno dovelo do vrata njemačke vlade sa zahtjevom da im država pomogne kao što je spašavala banke u vrijeme svjetske finansijske krize.
"Postoji značajan moralni hazard na djelu jer kompanije nastavljaju da šire svoje poslovanje u Kini u nadi da će ih država spasiti u slučaju krize", kaže Matthes iz IW-a.
Međutim, to neće spasiti Njemačku od "kineskog šoka", koji kada je zadesio SAD prije 20 godina doveo je do toga da je veliki broj američkih industrijskih kompanija bio primoran na zatvaranje ili velika otpuštanja. Nekad prosperitetni regioni su tada gurnuti u nagli ekonomski pad, što je politički napravilo plodno tlo za bujanje trampizma.
I dok ekonomisti njemačke državne investicione banke KfW-a vide rješavanje kineskog problema zapravo u poboljšanju poslovnog i operativnog okruženja u samoj Njemačkoj, analitičar istraživačkog centra "Rhodium" Noa Barkin ističe da ne može da isključi mogućnost da se Njemačka vrati onome što on naziva svojim "Šangajskim sindromom" – preferenciji za kratkoročne dobitke od smirivanja odnosa s Kinom uprkos dugoročnim rizicima. Kako kaže, to bi moglo da se dogodi ako Berlin odluči da mu je potrebna zaštita od nepredvidivog Trumpa.
.webp){kind=icon}
