Prije sedam dana na američkoj se političkoj ljevici rodila nova zvijezda. Novi gradonačelnik kultne metropole New Yorka, prijestolnice kapitalizma, postao je 34-godišnji demokratski socijalist Zohran Mamdani.
Tokom kampanje Mamdani, koji pripada lijevom krilu Demokratske stranke, natjecao se protiv bivšeg guvernera savezne države New York Andrewa Cuoma, koji je 2021. zbog optužbi za seksualno uznemiravanje morao odstupiti s dužnosti, i nekonvencionalnog republikanca Curtisa Sliwe.
Vrlo učinkovitom i temeljito organiziranom kampanjom na društvenim mrežama, koja se usredotočila prvenstveno na smanjenje troškova, poboljšanje javnog prijevoza i oporezivanje bogatih, osvojio je više od 50 posto glasova. Prema mišljenju brojnih političkih analitičara, ta se retorika seli u središte političkog diskursa u zemlji koju već dugo muče rastući troškovi života, nejednakost i pristup zdravstvenim uslugama.
Mamdani nije izazvao uzbuđenje samo na desnoj strani američkog političkog spektra, već i među demokratima, među kojima su neki umjereniji članovi pokazali otpor prema podršci mladom političaru. Također je unutar svoje stranke potaknuo je raspravu o tome šta je budućnost poraženih, kao i na predsjedničkim izborima osramoćenih demokrata.
Prema vlastitim riječima, Mamdani je "demokratski socijalist" i "nekako sličan skandinavskom političaru - samo tamnije boje kože". Ako o tome, s druge strane, pitate američkog predsjednika Donalda Trumpa, on je "100-postotni komunistički luđak".
Predsjednik Zastupničkog doma Mike Johnson u komentaru na Mamdanijevu pobjedu prošle je sedmice izjavio da ona "učvršćuje preobrazbu Demokratske stranke u radikalnu, socijalističku stranku sa snažnom ulogom države". Republikanci već postavljaju Mamdanija kao svog glavnog protivnika i označavaju ga kao predstavnika Demokrata dok se pripremaju za međuizbore iduće godine.
Njihalo se pomaknulo udesno
Iako Mamdanijeva pobjeda na gradonačelničkim izborima, o kojoj se mnogo pisalo i još više raspravljalo, ostavlja dojam da se s one strane Atlantika širi ljevičarski val, to je tek anomalija u širem političkom kretanju liberalno-demokratskog Zapada. Birači se, naime, sve više okreću desnici - samo u SAD-u desničarski republikanci kontroliraju Bijelu kuću i oba doma Kongresa. A da se i ne spominje Evropa, gdje desničarski populisti posljednjih godina bilježe niz pobjeda, a čak i stranke političkog centra sve češće preuzimaju njihove politike.
Unatoč tome što se njihalo njiše udesno, politički procesi na Zapadu obično slijede cikličku prirodu. Dok se ljevica možda povlači, tražeći svoj identitet nakon niza izbornih poraza, to ne znači da je njen pad trajan.
Kako je nedavno za Bloomberg Adriju analizirao politički komentator Luka Lisjak Gabrijelčič, u Evropi imamo posla s njihalom: "Kada u jednoj evropskoj državi pobijedi radikalna desnica, ubrzo zatim negdje drugdje prevlada liberalna opozicija." Kao praktičan primjer ističe formiranje desničarske češke vlade pod vodstvom povratnika Andreja Babiša s jedne strane i najveći pad podrške vladi Roberta Fica u Slovačkoj s druge strane.
Novi stari češki premijer Andrej Babiš. | Bloomberg
"Jačanje krajnje desnice prije svega je globalni fenomen koji u velikoj mjeri proizlazi iz osjećaja ekonomske i socijalne ugroženosti među ljudima u vrijeme ekonomskih i geopolitičkih kriza te društvenih promjena," rekao je Aleksandar Jekić, mladi istraživač na ljubljanskom Centru za međunarodne odnose Fakulteta političkih znanosti.
Ipak, ostaju sumnje da bi mladi i energični političari Mamdanijeva tipa mogli iskoristiti novi val podrške koji bi s vlasti skinuo širi politički trend podrške desnici. Njegove i brojne druge izjave iz cijelog političkog spektra SAD-a navele su nas da razmislimo koje su ključne razlike između američke ljevice i njene evropske inačice. Jesu li političari poput Mamdanija, američkog senatora Bernieja Sandersa i kongresnice Alexandre Ocasio-Cortez, koji pripadaju lijevom krilu Demokratske stranke, slični svojim evropskim kolegama ili je razlika između američkih i evropskih ljevičara dublja?
Povijesne razlike
Najprije pogledajmo strukturne razlike. U većini demokratskih evropskih zemalja birači na svakim izborima imaju izbor među prilično mnogo stranaka. U Nizozemskoj, gdje su izbori održani krajem oktobra, u parlament je, primjerice, ušlo čak 15 različitih stranaka. U SAD-u dominiraju dvije povijesne stranke - desno orijentirani republikanci i lijevo orijentirani demokrati - koji se biraju u Zastupnički dom ili Kongres putem takozvanog "jednokrugovnog većinskog sistema" (first past the post). U većini evropskih država na snazi je proporcionalni izborni sistem.
U objašnjavanju razlika između američke i evropske ljevice ističu se i dvije povijesne činjenice: SAD-u nije uspjelo razviti i institucionalizirati izborno uspješnu socijaldemokratsku ili radničku stranku koja bi zastupala interese sindikalizirane radničke klase i težila ostvarenju socijalističkog društva; te je SAD zaostajao za evropskim državama u uspostavljanju institucija sveobuhvatne socijalne države.
Također, s druge strane Atlantika znatno su izraženije kulturne i identitetske politike te pitanja koja Amerikance dijele mnogo više po ideološkim linijama, pokazuje analiza Pew Research Centra provedena prije nekoliko godina. Dok se evropska ljevica povijesno organizirala oko klasnih i proizvodnih interesa, njena američka inačica temeljila se na suprotstavljanju ropstvu, segregaciji i rasnoj stratifikaciji.
Bloomberg
U Evropi su prije nekoliko desetljeća nastale masovne radničke stranke povezane sa sindikatima i zadrugama, koje su sudjelovale u izgradnji socijalne države i povremeno dolazile na vlast - što se u SAD-u nikada nije dogodilo. Iako sindikati diljem Evrope sve više slabe, u SAD-u su, s izuzetkom pojedinih sektora, praktički nepostojeći. U SAD-u također rasno i identitetski usmjerene politike blagostanja znače da se lijevi dio Demokratske stranke oslanja na obrazovane "obalne" baze i društvene pokrete.
Među američkim biračima, zbog povijesnih razloga, također je snažan osjećaj nepovjerenja prema "velikoj vladi", što je bilo najočitije u negativnoj reakciji na širenje javnog zdravstvenog sistema pod bivšim predsjednikom Barackom Obamom.
"Važno je razumjeti da se politički mainstream u Evropi i SAD-u ne može uspoređivati. Političar poput Bernieja Sandersa, koji se u SAD-u smatra radikalnim i kojeg dio političkog spektra označava kao komunistu, sa svojim bi prijedlozima - poput općeg zdravstvenog osiguranja, obrazovanja i radničkih prava, koja su u većem dijelu EU već zakonski zajamčena - na Starom kontinentu bio dočekan bez istih osuda," rekao je za Bloomberg Adriju neovisni američki politički novinar Ryan Biller.
Biller kaže da u SAD-u postoji "posebna iluzija da su opće besplatno zdravstveno osiguranje, besplatno visoko obrazovanje, infrastruktura koja može konkurirati Kini, zaštita okoliša, radnička prava i viša, dostojanstvena minimalna plata 'radikalne' ideje. Ljudi koji se zalažu za takva pitanja, Bernie, Mamdani i drugi, nemilosrdne su mete kako establišmenta unutar Republikanske stranke, tako i Demokratskog nacionalnog odbora."
Politolog Tomaž Deželan s Fakulteta društvenih znanosti smatra da lijevo orijentirani demokrati poput Mamdanija, AOC-a i Sandersa "nisu budućnost Demokratske stranke niti američke politike, koja je znatno konzervativnija, elitističnija, bjelja, isključivija i drukčija od progresivne urbane politike koju slijede stanovnici New Yorka". Dodaje da to dokazuje Trump, koji "samo iskorištava narative ukorijenjene u američkom društvu i igra na karte parcijalnih interesa različitih skupina".
"Političari poput Mamdanija, ali prije svega AOC-a, Sandersa te sutkinja Vrhovnog suda Ketanji Brown Jackson i Sonie Sotomayor danas su, a vjerovatno će i ubuduće biti, tek moralni kompas Amerikanaca koji, međutim, neće slijediti politička većina. Budućnost pripada znatno umjerenijim, centrističkim i liberalno orijentiranim pojedincima povezanim s kapitalističkim elitama, najvjerovatnije starijim bijelim muškarcima, koji su mnogo bliži stereotipu 'prihvatljivog' političara za prosječnog birača," ističe Deželan.
Problemi savremenog liberalizma
S druge strane, i evropski i američki sistem suočavaju se sa sličnim problemima. Nakon nedavnih političkih i ekonomskih kriza povjerenje javnosti u institucije palo je na povijesno niske nivoe, osobito među manje imućnima. Mnogi američki i evropski birači razočarani su vladajućim političkim strankama, koje smatraju neučinkovitim i otuđenim. Taj val protuelitnog raspoloženja pogodovao je ekstremnijim vanjskim pokretima i kandidatima - i na lijevoj i na desnoj strani - što je izazvalo veću političku polarizaciju i fragmentaciju.
"U SAD-u je vrlo rašireno mišljenje da oni koji su na vlasti iskorištavaju obične ljude - i na desnici i na ljevici. Većina političara koji održavaju status quo smatra se problemom u očima većine Amerikanaca, što je Trump iskoristio," dodaje novinar Biller.
Lijevo orijentirane stranke na oba kontinenta također se suočavaju s gubitkom svog biračkog tijela – radničke klase. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća glasanje za lijeve stranke bilo je povezano s biračima nižeg obrazovanja i dohotka. Postupno su im se pridružili i visokoobrazovani birači, što je početkom ovog stoljeća dovelo do onoga što francuski ekonomist Thomas Piketty naziva "stranačkim sistemom više elita".
Visokoobrazovane elite s obje strane Atlantika sada često glasaju za lijeve stranke, pri čemu Piketty tvrdi da to može objasniti rastuće nejednakosti i nedostatak demokratskog odgovora na njih, kao i uspon populizma.
.webp){kind=icon}
