text size
21 dan. Toliko je vremena bilo potrebno da se 17. lipnja potpisani memorandum o razumijevanju između Irana i SAD-a raspadne. Predsjednik Donald Trump 8. je srpnja proglasio da je sporazum "završen" nakon što su u Hormuškom tjesnacu napadnuti komercijalni brodovi. Deset dana poslije Iran je i službeno najavio privremenu obustavu svih svojih obveza iz sporazuma, navodeći kao razlog obostrana kršenja.
Unatoč nedavnom smirivanju napetosti između dviju strana i napretku u sporazumu između Irana i Omana – zemalja koje graniče sa strateški važnim Hormuškim tjesnacem – bilo kakav dugoročniji sporazum između Washingtona i Teherana vjerojatno ostaje izvan dohvata.
Na prvi pogled čini se da je Iran pobijedio u ovoj fazi rata. Režim je ostao na vlasti, a istodobno je zatvaranjem Hormuškog tjesnaca vršio velik gospodarski pritisak na SAD, što je na kraju prisililo Washington da zatraži mir. No razlike u stavovima i potpuni izostanak povjerenja ubrzo su obje strane doveli do povremenih sukoba. Takvo bi stanje moglo još prilično dugo prevladavati na Bliskom istoku.
Kako bi odvratili SAD i prisilili ih na ozbiljne pregovore o okončanju rata te o širem nuklearnom sporazumu koji bi Teheranu donio sigurnost i gospodarsko rasterećenje, vođe Islamske Republike smatraju da Iran mora biti agresivan i eskalirati sukob preko granice koju je SAD spreman dopustiti, objašnjava iransko-američki politolog Vali Nasr.
Profesor Nasr objašnjava da će Iran za postizanje tog cilja nastojati ublažiti vojni pritisak SAD-a te pojačati napade na američke vojne ciljeve te energetsku i civilnu infrastrukturu Zaljeva. "Njegov je cilj pokazati da rat neće ostati na razini koju određuje Washington. U međuvremenu će Teheran prihvatiti neizbježne gospodarske poteškoće koje će donijeti nova američka pomorska blokada, uvjeren da će njegov vlastiti pritisak na svjetsko gospodarstvo zatvaranjem Hormuškog tjesnaca prisiliti Trumpa da prvi popusti."
Takva bi strategija dugoročno mogla biti pogubna jer vodi u česte sukobe s američkim snagama raspoređenim u regiji te s dugogodišnjim iranskim neprijateljem Izraelom, gdje će se ove jeseni održati važni parlamentarni izbori koji se smatraju referendumom o dugogodišnjem izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu.
Islamska Republika nalazi se na raskrižju gdje navodno traju unutarnji sukobi između pojedinih frakcija režima, gospodarstvo je na rubu propasti, dok se čini da je povremeni rat postao novo normalno. Zajedno s vlastitom samouvjerenošću, krhki status quo mogao bi Iran dovesti do dugoročnog propadanja.
Gubitak regionalnog utjecaja
Lako se zaboravlja da je rat s Iranom nastavak šireg bliskoistočnog sukoba koji je započeo napadom palestinskog pokreta Hamas na Izrael u listopadu 2023. U gotovo tri godine rata Iran je svjedočio padu utjecaja svojih regionalnih saveznika na Bliskom istoku.
Kao prvo, njegov najvažniji adut u regiji, libanonska militantna organizacija Hezbolah, znatno je oslabljen zbog izraelskih raketnih napada i prodora Izraelskih obrambenih snaga (IDF) na jug zemlje. Bejrut je nakon godina političke blokade u siječnju 2025. sastavio novu vladu čiji je gotovo isključivi zadatak razoružanje Hezbolaha.
Jednako je tako mirno promatrao kako je u Siriji pala gotovo polustoljetna vladajuća dinastija Asad, kada je u prosincu 2024. predsjednika Bašara al-Asada svrgnula militantna organizacija Hajat Tahrir al-Šam. Teheran je u Siriji izgubio ključnog saveznika jer je nova vlada počela tražiti partnerstva sa Zapadom i drugim zaljevskim zemljama. Time je izgubio i kopneni koridor za opskrbu svog saveznika Hezbolaha u Libanonu.
Razaranje u Libanonu | Bloomberg
Teheran gubi i dugogodišnju kontrolu nad susjednim Irakom, gdje je u svibnju ove godine imenovana nova vlada. Umjesto iranskog utjecaja jača se položaj središnje vlade, pri čemu se brojne naoružane skupine povezane s Iranom razoružavaju i integriraju u državne strukture. Vođe tih skupina, naime zbog političkih položaja, pristupa proračunskom novcu i poslovnih interesa sve manje žele riskirati novi sukob sa SAD-om u ime Islamske Republike.
Na posljednjem je mjestu Jemen, gdje Iran zadržava najveći utjecaj u regiji. Hutisti, jemenska nedržavna naoružana skupina, ovih dana naime granatiraju saudijsku naftnu infrastrukturu i prijete zatvaranjem još jednog morskog tjesnaca, ulaza u Crveno more Bab-el-Mandeb. Za razliku od ostalih skupina povezanih s Iranom, hutisti djeluju znatno samovoljnije, a njihov položaj ovisi o građanskom ratu koji još traje i o Saudijskoj Arabiji.
Održavanje opsežne mreže nedržavnih savezništava po Bliskom istoku skupo je za Iran, budući da je prema podacima američkih obavještajnih službi samo libanonskom Hezbolahu prošle godine poslao oko milijardu dolara. Ta je vanjska politika nepopularna i u samom Iranu, gdje su u prošlosti prosvjednici izvikivali parole "Niti Gaza niti Libanon, moj je život posvećen samo Iranu".
Gospodarska bolest
Jedan od okidača ovogodišnjeg rata između Izraela i SAD-a s jedne te Irana s druge strane bili su gospodarski čimbenici. Doduše, posredno. Kada su krajem prosinca Iranci preplavili ulice kako bi prosvjedovali protiv pada vrijednosti iranskog rijala, režim je odgovorio valom nasilja. Prema podacima humanitarnih organizacija, život je izgubilo više tisuća ljudi.
Prividna krhkost unutarnje iranske politike dovela je obje prijestolnice do zaključka da je režim slab i da je sada pravo vrijeme za udar. Iako je u zračnim napadima izgubila oko 50 najviših dužnosnika i zapovjednika, Islamska Republika je preživjela, no gospodarska kriza nije nestala.
Makroekonomsko zdravlje zemlje je porazno, pri čemu Međunarodni monetarni fond (MMF) Iranu za ovu godinu predviđa pad realnog BDP-a od 5,4 posto, popraćen prosječnom inflacijom od gotovo 69 posto. Svjetska banka u međuvremenu procjenjuje da se gospodarstvo smanjilo već u iranskoj fiskalnoj godini 2025./26. te upozorava na kombinaciju sankcija, rata, poremećaja u trgovini, energetskih i vodnih ograničenja te pada realnih prihoda.
"Sadašnja kriza nije pogodila zdravo gospodarstvo, nego je došla na vrhuncu dugotrajne investicijske i trgovačke izolacije zemlje", ističe slovenski ekonomist Rok Spruk. "Raketa ili zračni napad mogu u nekoliko sati uništiti vojnu infrastrukturu. Sankcije su sporije i manje fotogenične, ali smanjuju sposobnost države da nadoknadi uništeni kapital, ograničavaju devize, tehnologiju, investicije, financiranje i međunarodnu trgovinu. U tom smislu usudio bih se čak postaviti tezu da za dugoročno preživljavanje režima sankcije mogu biti opasnije od pojedinačnih vojnih udara", smatra Spruk.
Ekonomist Spruk: "Iran je ušao u razdoblje strukturne nestabilnosti u kojem relativno mali dodatni šok – gospodarski, politički ili unutar samog režima – može izazvati nemjerno velik prelom."
Sankcije protiv države ostaju, iako ih je lipanjski memorandum trebao u potpunosti ukinuti. Osim ukidanja sankcija, memorandum je Iranu obećavao i investicijski plan za obnovu i gospodarski razvoj kojim je trebalo biti osigurano financiranje u iznosu od najmanje 300 milijardi dolara.
Kako ističu brojni promatrači Irana, vođe države izgubili su vjeru u to da bi ukidanje sankcija moglo biti katalizator za ponovno oživljavanje gospodarstva. "Ukidanje sankcija za nas više nije važno jer znamo da do njega neće doći, a čak i kada bi do njega došlo, ne bi bilo dugotrajno", citirao je akademik Nasr jednog iranskog dužnosnika.
To predstavlja temeljito preusmjeravanje iranske gospodarske strategije daleko od nastojanja za ponovnim uključivanjem u zapadni financijski sustav, koji nove vlasti smatraju nedostižnim, te u smjeru iskorištavanja iranske kontrole nad strateški važnim geografskim područjima, dodao je. U prvom je planu tog pristupa Hormuški tjesnac, koji Teheran tretira kao iransku imovinu, a ne kao otvoreni morski put. To će s vremenom dovesti do neprijateljstava s arapskim susjedima, kojima taj prolaz predstavlja ključnu gospodarsku žilu kucavicu za njihove ekonomije bogate naftom i plinom.
"Iran ometanjem Hormuza može prouzročiti iznimno velike i trenutne troškove svjetskom gospodarstvu. No dugotrajna blokada istodobno otežava i njegov vlastiti izvoz, uvoz, osiguranje transporta i pristup devizama. Iran još i danas uvjetuje ponovno otvaranje tjesnaca ukidanjem sankcija, kompenzacijama i drugim američkim koncesijama. To bih prije interpretirao kao dokaz da je Hormuz vrlo snažna pregovaračka poluga, a ne kao dokaz nove trajne iranske suverenosti nad tjesnacem", procjenjuje ekonomist Spruk.
Stručnjak pritom ističe stratešku pogrešku Teherana: "Iran i SAD, odnosno njihovi saveznici, igraju dva različita oblika rata iscrpljivanjem. Iran preko Hormuškog tjesnaca može stvarati velike marginalne troškove, dok sankcije Iranu stvaraju kumulativne troškove koji se s vremenom nagomilavaju. Prvi je mehanizam glasan, spektakularan i odmah vidljiv na cijeni nafte. Drugi je spor, ali potencijalno znatno destruktivniji za sposobnost režima da se dugoročno reproducira."
Pritisak iznutra
Nova iranska vlast je nakon početne faze rata, u kojoj je ubijen dobar dio iranskog vodstva, pri preuzimanju vlasti naslijedila i njihove neriješene probleme. Osim gospodarstva, najakutniji problem iz perspektive režima jest građanski neposluh, koji je početkom godine na ulice prema nekima privukao stotine tisuća ljudi.
Teheran je rat s Washingtonom pokušao iskoristiti za jačanje nacionalnog jedinstva, no sukobi neće otkloniti strukturne probleme. Iran se i dalje suočava s nestašicom vode, električne energije i plina, kao i s korupcijom te neučinkovitim upravljanjem, a nakon završetka rata situacija bi se mogla dodatno pogoršati.
Velik dio državne infrastrukture naime treba hitnu obnovu, pri čemu će vlasti zbog sjene novog zaoštravanja konflikta prijeko potrebna sredstva usmjeriti u obranu. Takva politika može izazvati nove prosvjede. Vlast doduše zadržava snažan represivni aparat kojim može gušiti nezadovoljstvo, no njezin položaj postaje sve nesigurniji, prije svega zbog rasta siromaštva u zemlji.
Izvješće iranskog Parlamentarnog istraživačkog centra s kraja srpnja, objavljeno u državnom mediju Siasat-e Rooz, najavilo je znatno povećanje siromaštva u zemlji. Državni su istraživači naime upozorili da će se, nastave li se sadašnji trendovi, stopa siromaštva s 41 posto u 2026. do 2028. godine povećati na zabrinjavajućih 45,5 posto, što bi potisnulo gotovo polovicu stanovništva ispod praga siromaštva.
"Ekonomska deterioracija može biti nužan, ali ne i dovoljan uvjet za pad režima. Autoritarni režimi ne padaju jednostavno kada stanovništvo osiromaši. Prelom u pravilu nastupa kada gospodarski šok počne nagrizati tri stvari istodobno: sposobnost režima da kupuje političku lojalnost, sposobnost financiranja represije i koheziju vladajuće elite. Režim može još neko vrijeme preživjeti u iznimno lošim gospodarskim uvjetima, osobito ako represivni aparat ostane koherentan", zaključuje Spruk.
.webp){kind=icon}
