Mnogi u Europi prepoznaju prijetnju Irana, trebali bi 'očistiti' Hormuški tjesnac

U svojoj neprestanoj frustraciji ratom protiv Irana, američki predsjednik Donald Trump nastavlja se obrušavati na američke europske saveznike. Nazvao je NATO "papirnatim tigrom" i doveo u pitanje spremnost ostalih članica da krenu u rat zajedno s SAD-om. Naziva to neuspjelim "testom" koji će Amerika "pamtiti".

Je li u pravu što kritizira Europljane i Kanadu? Je li vjerojatno da će se oni uključiti u sukob? I ako odluče sudjelovati, što bi zapravo mogli učiniti u smislu podrške SAD-u i Izraelu dok neprijateljstva ulaze u drugi mjesec?

Dopustite mi da počnem s klevetom da se NATO povijesno nije zauzeo za SAD. Ovo su činjenice: napadnuti smo 11. rujna 2001. Tada sam bio kontraadmiral, radeći u uredu u vanjskom prstenu Pentagona na strani koju je pogodio zrakoplov pod kontrolom terorista. Umalo sam poginuo.

U roku od nekoliko dana, europski borbeni zrakoplovi bili su na nebu iznad SAD-a, a brodovi raspoređeni u Atlantiku. Bio je to tek prvi odgovor cijelog NATO-a, savršen primjer jamstva iz Članka pet da je napad na jednu članicu napad na sve. Ta podrška nikada nije splasnula tijekom sljedeća dva desetljeća onoga što je postalo poznato kao Globalni rat protiv terorizma.

Europski saveznici pošli su s nama u Afganistan i Irak te su bili potpuno angažirani u 20 godina rata. Od 2009. do 2013. bio sam vrhovni zapovjednik savezničkih snaga i imao sam 50.000 NATO-ovih vojnika na terenu u Afganistanu. Iz prve sam ruke svjedočio hrabrosti, časti i posvećenosti europskih saveznika u teškim borbama. Imali su stotine poginulih i tisuće žrtava. Gledajući po glavi stanovnika, zemlje poput Ujedinjenog Kraljevstva i Danske imale su razine vojnika poginulih u akciji usporedive s onima u SAD-u.

Europljani su također poslali brodove i zrakoplove u borbu uz naše u ratu u Libiji 2011. godine. Krenuli su u borbu protiv somalijskih pirata te su nastavili osiguravati trupe na Balkanu, u Iraku i Siriji, u raznim misijama tijekom mojih zapovjednih godina. Trebali bismo poštovati naše europske i kanadske NATO saveznike.

Danas mnogi u Europi prepoznaju prijetnju Irana, ali nisu bili voljni pokrenuti iznenadnu ofenzivnu operaciju protiv njega bez odgovarajućih konzultacija i pružanja prilike diplomaciji da riješi brojne poteškoće Zapada s Teheranom. To je razumna razlika u politici između SAD-a i ostatka saveza.

No na temelju mog iskustva i nedavnih razgovora s europskim obrambenim dužnosnicima, čini se da su spremni sudjelovati u operacijama pomoći u čišćenju i održavanju slobode plovidbe u Hormuškom tjesnacu.

Umjesto da ih ponižava i zahtijeva da se pridruže ofenzivnim operacijama (koje SAD i Izrael drže pod kontrolom), Bijeloj bi kući bilo pametnije potaknuti saveznike da se pridruže operacijama kontrole mora u tjesnacu i diljem Perzijskog zaljeva. Europljani posjeduju značajne zračne i pomorske kapacitete koji bi mogli biti ključni za rasterećenje sve opterećenije američke mornarice.

Stalne pomorske snage NATO-a već su pod zapovjedništvom generala američkih zračnih snaga. Washington bi mogao zatražiti raspoređivanje jedne ili obiju Stalnih NATO-ovih skupina za protuminsko djelovanje u Perzijski zaljev. Dodatni zahtjev mogao bi se uputiti za fregate i razarače dviju konvencionalnih Stalnih NATO-ovih pomorskih skupina.

Skupine za protuminsko djelovanje – jedna koja dolazi s Baltika, druga s Mediterana – mogle bi u roku od nekoliko dana donijeti napredne sposobnosti čišćenja i lova na mine u regiju. Iako bi njihovo raspoređivanje na Bliski istok ostavilo praznine u Europi, ozbiljnost trenutačnog zatvaranja tjesnaca i mogućnost iranskog polaganja mina čine ovo višim prioritetom.

Iako se nacionalni sastav pomorskih skupina stalno mijenja, u posljednje vrijeme prva skupina za protuminsko djelovanje imala je logističku potporu i brodove za čišćenje/lov na mine iz Poljske, Njemačke i Nizozemske, pod poljskim zapovjedništvom. Druga ima brodove za čišćenje i potporu iz Grčke, Turske, Francuske, Italije i Španjolske, te je pod grčkim zapovjedništvom.

Preostale dvije NATO-ve pomorske skupine također su tipično raspoređene u sjevernim vodama – Baltiku i Atlantiku ili na Mediteranu. No one bi bile idealne za pratnju tankera kroz tjesnac.

Jedna od njih sastoji se od pet fregata s navođenim projektilima i razarača (iz Nizozemske, Španjolske, Francuske i Njemačke) pod zapovjedništvom španjolskog kontraadmirala. One plove s vlastitim brodom-tankerom za opskrbu gorivom, a tijekom putovanja mogle bi dobiti potporu od Izraela, arapskih država Zaljeva i Pete flote američke mornarice u Bahreinu. (Ako bi Španjolska, koja trenutačno uskraćuje korištenje svog zračnog prostora američkoj vojsci, povukla svoje brodove iz NATO-ovih pomorskih snaga, druge bi europske nacije vjerojatno odmah popunile prazninu.)

Europske članice NATO-a također posjeduju mornaričke ophodne zrakoplove (verzije P-3 Orion i P-8 Poseidon), kao i mornaričke specijalne postrojbe, slične američkim Navy SEAL-ovima. Sastavljanje koalicije voljnih europskih pomorskih snaga – ili još bolje, misije pod zastavom NATO-a koju bi vodilo Savezničko pomorsko zapovjedništvo u Northwoodu pokraj Londona – bilo bi idealno.

Saveznici su uz SAD u gotovo neprekidnim borbama više od dva desetljeća. Vjerujem da će sudjelovati u pomorskim i zračnim operacijama za otvaranje Hormuškog tjesnaca ako diplomacija ponovno zakaže. Trebali bismo ih potaknuti na to – bez zastrašivanja ili sramoćenja: oni bi mogli donijeti značajne sposobnosti u ovu borbu na moru s visokim ulozima.