Ako iranski vođe, kako kaže Donald Trump, "mole" za uvjete kako bi okončali rat, imaju vrlo neobičan način da to pokažu. Pregovori koje je najavio kako bi umirio tržišta početkom sedmice sveli su se na razmjenu zahtjeva za koje nijedna strana nije mogla očekivati da će ih druga prihvatiti. Uzme li se u obzir ono što obje strane zapravo rade – SAD raspoređuje male kopnene snage u Perzijski zaljev, a Iran donosi zakone kako bi tjesnac Hormuz pretvorio u stalnu naplatnu kućicu – čini se da nas čeka dulji sukob.
Puno toga je rečeno, uključujući i izjave nekih od najslavnijih američkih generala, o tome kako je američka administracija ušla u ovu borbu: previše samouvjerena u svoju konvencionalnu vojnu nadmoć, previše oslonjena na zračnu moć i uz temeljno nerazumijevanje prirode i asimetričnih snaga svog neprijatelja. Kao rezultat toga, sada ima malo dobrih opcija.
U ovom je trenutku, međutim, vjerovatno važnije razumjeti kako Iranci gledaju na svoju situaciju. Sudeći prema odgovoru koji je Teheran poslao na Trumpovu mirovnu ponudu od 15 tačaka, iranski vođe vjeruju da su u jačoj poziciji da ovo izdrže – a ionako ne vjeruju Trumpu dovoljno da bi brzo rješenje bilo izvedivo.
Oba iranska uvjerenja imaju dobre temelje. Prema onome što znamo o Trumpovom mirovnom prijedlogu od 15 tačaka, on nudi prekid zračnih napada i ukidanje sankcija u zamjenu za to da Teheran vrati Hormuškom moreuzu status otvorenog mora; prekine i sruši cijeli svoj program obogaćivanja uranija, civilni ili bilo koji drugi; otvori se inspekcijama koje postižu potpunu transparentnost; prihvati ograničenja broja i vrsta balističkih projektila koje može posjedovati, konfiguriranih isključivo za odbranu; te prekine svu potporu proksi milicijama u inozemstvu.
Drugim riječima, on zahtijeva kapitulaciju koju su Iranci odbili prihvatiti u razgovorima prije nego što su SAD i Izrael pokrenuli zračne napade 28. februara, ali uz dodatni zahtjev da ponovno otvore Hormuz, koji je postao problem koji treba riješiti samo zbog rata. Režim bi prihvatio takve uvjete samo ako ne bi imao nade za opstanak, što ovdje nije slučaj.
Iranci su uzvratili s pet uvjeta za koje kažu da ih SAD mora ispuniti prije početka razgovora. Oni uključuju obustavu svih američko-izraelskih neprijateljstava protiv Irana, uključujući atentate; obustavu napada na njihove regionalne proksije; konkretna jamstva da se nijedno od tih neprijateljstava neće ponoviti; ratnu odštetu; i – ono najvažnije – međunarodno priznanje iranske suverene kontrole nad Hormuzom.
Da, to su početne pozicije. U četvrtak je Trump produžio svoj ultimatum, kojim prijeti bombardiranjem iranske energetske infrastrukture, za još 10 dana. Izjavio je da je to učinio na iranski zahtjev te da razgovori idu "vrlo dobro". Sve je to zamislivo, ali i nepotvrđeno te malo vjerovatno da će polučiti rezultat sve dok obje strane vjeruju da su u prednosti, što se čini da je slučaj.
Prilično je jasno zašto bi Trump tako mislio. On navodno svakodnevno dobiva dvominutni video koji mu prikazuje objekte koje je SAD prethodnog dana raznio u Iranu. Kombinirane američko-izraelske snage potopile su iransku konvencionalnu mornaricu, uništile veliki dio kapaciteta za lansiranje i proizvodnju projektila te obezglavile vodstvo Islamske Republike. Najmanje 7000 marinaca i postrojbi iz 82. zračnodesantne divizije na putu je prema Zaljevu kako bi američkoj zračnoj moći dodali nedostajuću kopnenu dimenziju.
Bloomberg
Iranski argument je složeniji i vojno slabiji, ali ima jasniji put do strateškog uspjeha. Najčešće spominjani aspekt te asimetrične prednosti jeste da je za pobjedu u ovom ratu Islamskoj Republici dovoljno samo da ga preživi, što je niska ljestvica ako se suočava isključivo sa zračnom moći. Autsajderima je teže shvatiti da su dva američka napada na Iran – u junu i ponovno sada – također razriješila desetljećima dugu debatu između tvrdolinijaša i pragmatika u režimu o tome je li SAD dovoljno pouzdan da bi normalizacija odnosa bila vrijedna truda. To je također okončalo taktičku suzdržanost oko pitanja kao što je zatvaranje Hormuza.
Pitao sam Seyeda Hosseina Mousaviana, bivšeg iranskog diplomatu i člana tima za nuklearne pregovore, kako on smatra da režim vidi Trumpove ponude. Mousaviana sam prvi put upoznao u Teheranu 2004. godine, dok je još bio vladin dužnosnik i član pragmatičnog tabora unutar režima, nakon čega je otišao raditi kao istraživač u Programu za nauku i globalnu sigurnost na Univerzitetu Princeton. S te je pozicije odstupio prošle godine.
Mousavian sažima širi pogled režimskih dužnosnika u tri jasne tvrdnje. Prvo, da su Trumpove priče o pregovorima i potencijalnom dogovoru ništa više nego "nova obmana – veća od prethodne dvije". To se odnosi na nuklearne pregovore koji su bili u toku oba puta kada je SAD izvršio napade. Drugo, da iranski vođe vjeruju kako ova američka varka ima za cilj prikriti "izvršenje velike i odlučujuće vojne operacije protiv Irana u Perzijskom zaljevu u predstojećim danima – amfibijske operacije praćene teškim udarima na iransku infrastrukturu u južnim regijama". I konačno, da je SAD u ovaj rat gurnuo Izrael i zaljevske države, koje zajednički teže "potpunom uništenju Irana", što ovo čini egzistencijalnom borbom za Teheran.
To se podudara s mojim vlastitim tumačenjem, uz dodatak da su se oni koji zapovijedaju pripremali za ovo desetljećima i osjećaju da to potvrđuje njihova uvjerenja. To ne govori nužno da su u pravu. Nisam uvjeren, na primjer, da su zaljevske države željele ovaj sukob – naprotiv. Još nije jasno šta SAD planira učiniti sa svojim kopnenim trupama. Također, SAD i Izrael ne žele uništiti Iran, već Islamsku Republiku, što podržava značajan broj Iranaca unutar i izvan Irana.
Ipak, za one u trenutnom iranskom vodstvu, ta posljednja tačka je razlika bez suštinske promjene. Način na koji se rat odvija uvlači zaljevske države jer one ne mogu dopustiti da sukob završi s ranjenom, osvetoljubivom Islamskom Republikom koja kontrolira Hormuški tjesnac.
Jednom kada se institucionalizira, upravljanje Hormuzom omogućilo bi Irancima da ga pretvore u stroj za novac, naplaćujući prolaz ne samo brodovima koji prevoze 25 posto svjetske nafte koja se transportira morem i 20 posto trgovine ukapljenim prirodnim plinom, već i mnogim drugim proizvodima koje zaljevske države izvoze kroz tjesnac. Njemački institut Kiel nedavno je popisao 50 najvažnijih proizvoda, osim sirove nafte i LNG-a, koji su prošli kroz Hormuz 2024. godine, utvrdivši da oni čine ukupnu vrijednost od 773 milijarde dolara i prosječno 14,9 posto ukupnog svjetskog izvoza za svaku kategoriju proizvoda.
Prije rata, iranski je režim bio u bankrotu, bez ideja kako popraviti ekonomiju i pod pritiskom bijesnog stanovništva koje je mogao kontrolirati samo zatvaranjem ili ubijanjem. Hormuz predstavlja potencijalni put do njegova dugoročnog opstanka. To nije vrsta promjene režima kojoj se Trump nadao. To je također potencijalni presedan za druge uske morske prolaze, uključujući Crveno more ili tjesnac Malacca.
Teheran je u Hormuzu otkrio geopolitički alat i sredstvo odvraćanja daleko moćnije od svoje mreže proksija i lakše iskoristivo od posjedovanja nuklearnog arsenala. Sposobnost odabira brodova koje će propustiti, a koje blokirati, kojima će naplatiti prevelike takse ili ih zadržati zbog navodnih sigurnosnih propusta, dala bi Teheranu ogroman utjecaj. U tom procesu, to bi srušilo ključni stup američkog stoljeća: slobodu plovidbe koju je američka mornarica jamčila za vlastitu ekonomsku korist i korist svojih trgovačkih partnera.
Zbog toga iranski Medžlis, odnosno parlament, po hitnom postupku donosi ratne zakone kako bi u iransko pravo unio jednostrano proglašeni suverenitet nad tjesnacem. Ta bi promjena bila toliko transformativna da ovo pitanje gotovo jamči eskalaciju sukoba dok se ne riješi. To se može dogoditi silom, kao što je Trump ponovo zaprijetio u četvrtak, ili kroz vrstu dogovorenih kompromisa koje bi Trump nerado učinio jer bi uveliko nalikovali porazu.
.webp){kind=icon}
