Kada je minule subote na jugozapadu Turske čestitao svima koji slave Novruz (persijski tradicionalni praznik kojim se obilježava početak nove godine), Recep Tayyip Erdogan se poprilično potrudio da taj događaj stavi u kontekst ne samo početka proljeća i simbola ponovnog rođenja prirode, već i želje da on doprinese okončanju tekućih sukoba širom Bliskog istoka. Osim "turskog svijeta", Erdogan je pozdravio "sve naše prijatelje i braću od Azerbejdžana do Kazahstana, od Kirgistana do Uzbekistana, od Turkmenistana do Turske Republike Sjeverni Kipar i Mađarske".
"Također, povodom Novruza čestitam našoj sirijskoj, iračkoj i iranskoj braći, koji se trenutno bore s problemima izazvanim ratom, i nadam se da će ovaj značajan dan doprinijeti okončanju ratova u našoj regiji", rekao je turski predsjednik, poželjevši mir svima.
Ova naizgled protokolarna poruka zapravo vrlo precizno oslikava trenutno geopolitičko balansiranje Turske u sedmicama u kojima SAD i Izrael bombardiraju Iran, dok Teheran iz odmazde raketira Izrael i arapske zemlje u Persijskom zaljevu. Iako je proteklih sedmica Erdogan nedvosmisleno osudio bombardiranje Irana ističući da je to kršenje međunarodnog prava, zvanična Ankara nastoji da ne bude svrstana u ovom sukobu te zadrži kredibilitet da bude posrednik u mirovnim pregovorima.
"Naš prioritet je da spriječimo da naša zemlja bude uvučena u ovaj pakao", izjavio je Erdogan u posebnom obraćanju tokom iftara kojim se obilježava završetak ramazanskog posta, dodajući da turske vlasti djeluju "s najvećim oprezom suočene sa zavjerama, zamkama i provokacijama usmjerenim na uvlačenje naše zemlje u rat".
Međutim, ova politika "novog sultana s Bosfora", kako se često u zapadnim medijima gleda Erdogan, nije zasnovana na pacifizmu, već na veoma pragmatičnoj diplomatskoj strategiji u kojoj se ukrštaju strateški važan geografski položaj Turske, njeno članstvo u NATO-u, islamska vjera, vojna opremljenost, regionalne ambicije, ali i politički sistem u kojem predsjednik ima "sultanske" nadležnosti u određivanju i provođenju strateških i političkih ciljeva zemlje. Sve te okolnosti uvećavaju regionalnu moć i značaj Erdogana, ali istovremeno čine veliki rizik za njegovu vlast u zemlji koja se već suočava s brojnim ekonomskim problemima.
Pritisak s dva fronta
Rat na Bliskom istoku je natjerao Erdogana na veoma nezgodno balansiranje. S jedne strane, ne želi izdati braću po vjeri i time dijelom izgubiti utjecaj u islamskom svijetu, a s druge strane je pod pritiskom administracije Donalda Trumpa da omogući američkoj vojsci da koristi tursku vojnu i logističku infrastrukturu za bombardiranje Irana.
Kako je nedavno primijetio tursko-kiparski kolumnista Sener Levent, Erdoganova Turska se našla "uhvaćena između dva fronta", pri čemu Erdogan pokušava riješiti stvar s "nekoliko kritičkih opaski o Izraelu, a da čak ni ne pomene SAD i Trumpa".
Bloomberg
"Koliko će ovo daleko ići? U Turskoj postoje američke baze", podsjeća Levent u kiparskom dnevnom listu "Politis", ukazujući na to da Turska izgleda zasad ne dozvoljava da Amerikanci koriste te baze za bombardiranje. "Ako odatle Iran bude napadnut, sigurno će odgovoriti, a Turska bi se zvanično uključila u rat. Ako Erdogan Americi da dozvolu da ih koriste, napast će ga Iran. Ako je ne da, napast će ga Trump."
Između ova dva pritiska, Erdogan je uglavnom samo kritizirao Izrael proteklih sedmica, a svojevrsno olakšanje mu je pružio bivši izraelski premijer Naftali Bennett, koji je govorio o "novoj turskoj prijetnji koja se pojavljuje", koju jevrejska država ne bi trebalo da ignorira, zagovarajući otvoreno da bi, nakon Irana, Izrael trebalo da se obračuna s Turskom. Ove izjave su podstakle Erdogana na još oštrije verbalne napade na Izrael.
"Neka Bog uništi jevrejsku državu", grmio je turski lider, optužujući Benjamina Netanyahua za "terorizam" protiv regionalnog mira i da je ovo Netanyahuov rat za politički opstanak, navodeći da će Izrael "platiti cijenu" za "ubistvo hiljada ljudi". "Iako je ovaj rat - izraelski rat, cio svijet će platiti cijenu."
'Neutralni saveznik' u NATO-u
Premda je Erdogan izuzetno oštar prema Izraelu, nikada nije uputio snažne kritike na račun Washingtona, već nudi posredovanje, slično onome što je učinio u sukobu između Moskve i Kijeva. Osim poziva na povratak pregovorima, Ankara je osudila napade Teherana u Zaljevu i iranske rakete koje su ušle u turski zračni prostor, što je dovelo do raspoređivanja novih sistema Patriot na jugoistoku zemlje, gdje se nalazi vojna baza Incirlik, koju također koristi SAD.
Turska je zabranila Amerikancima da koriste ovu bazu za bombardiranje Irana, a proteklih nekoliko dana u više navrata se pojavljuju informacije da Ankara odbija američki pritisak da otvori svoje baze za američku avijaciju koja napada Iran. Međutim, pojedini kritičari iz regije tvrde da Turska ne samo što navodno dozvoljava Amerikancima da svoje avione-radare AWACS stacionirane u Incirliku koriste za prikupljanje i slanje obavještajnih podataka američkim trupama koje učestvuju u napadima na Iran, već je navodno Erdogan dekretom 17. marta dozvolio da se preko turske teritorije transportira vojna oprema, kao što su oružje, municija, eksploziv, rezervni dijelovi i povezane tehnologije.
Bloomberg
Turski Centar za borbu protiv dezinformacija (DMM), međutim, takve izvještaje je opisao kao "jasne dezinformacije" osmišljene da obmanu javnost, dodajući da taj dekret zapravo "samo pojašnjava koji se organ bavi postupcima reeksporta u okviru tranzitne trgovine" te da je cilj ove mjere da se spriječe kašnjenja u carinjenju pojednostavljivanjem procedure. DMM je istakao da je ažuriranje propisa isključivo administrativne prirode i da nema veze s trenutnim regionalnim dešavanjima te da Turska zadržava svoj čvrst stav o međunarodnim tranzitnim procedurama, pri čemu sve pošiljke vezane za vojsku podliježu rigoroznom ispitivanju prije odobrenja.
Prema ocjeni analitičara, Turska nastoji da se drži van ovog rata, ali da bude prepoznata kao pouzdani saveznik NATO-u.
"Turska vidi svoju ulogu u NATO-u kao ulogu stabilizatora, stalnog neutralnog saveznika koji ograničava sukob", rekao je Onur Isci, historičar i profesor političkih nauka na Univerzitetu Bogazidži u Istanbulu, ističući da ovaj stav nalazi podršku u velikom dijelu zemlje, čak i među Erdoganovim protivnicima. "Vjerujem da mnogi daju prioritet nacionalnoj sigurnosti u odnosu na domaće brige o demokratiji, a to znači da će stabilnost na našim granicama imati prednost nad autoritarizmom ili demokratskom regresijom."
Kompliciran odnos Ankare i Teherana
Dosadašnje držanje Ankare zasad ne nailazi na kritike Teherana pa je predsjednik Irana Masoud Pedeshkian u objavi na društvenoj mreži X pohvalio "odlučan stav" njegovog "uvaženog brata" Erdogana u "osudi agresivnog cionističkog režima".
"Bratska turska nacija je godinama preuzimala važnu ulogu u solidarnosti s islamskom zajednicom. Nastavit ćemo ovim časnim putem, zajedno s božanskom milošću", napisao je Pedeshkian.
Uprkos ovim "bratskim pohvalama" iz Teherana, ne treba smetnuti s uma da su posljednjih decenija odnosi Ankare i Teherana bili napeti, prije svega od Islamske revolucije i dolaska na vlast ajatolaha 1979. godine. Ipak, latentno rivalstvo oko utjecaja u regiji ipak je uspjelo zadržati krhku ravnotežu zasnovanu na međusobnoj toleranciji, ali i pragmatičnoj ekonomskoj saradnji. Paradoksa li, upravo zbog izraelskih udara na iransku mrežu posredničkih vojnih grupa i na same iranske vojne kapacitete, utjecaj Turske u cijeloj regiji se povećao protekle dvije i po godine, naročito u oblastima u kojima se direktno takmiči s Iranom, kao što su Sirija, Irak i Južni Kavkaz.
Iako bi Erdoganovoj Turskoj odgovaralo slabljenje regionalnog utjecaja Irana, brine je mogućnost fragmentacije i kolapsa centralne vlasti u Iranu, kako zbog ekonomskih, tako i sigurnosnih posljedica.
Bloomberg
Ekonomski aspekt je dominantno vezan za trgovinu i energetiku. Prošle godine, Turska je uvezla 17 posto svojih potreba za prirodnim gasom iz Irana, ali je prije nekoliko dana Iran obustavio sve isporuke i time dodatno povećao turski ceh od ovog rata, budući da je sukob već izazvao pad turskog izvoza u zemlje Zaljeva od čak 40 posto. Iako je Iran dozvolio jednom turskom tankeru da prođe kroz Hormuški moreuz, više od desetak brodova u turskom vlasništvu i dalje je blokirano, a cijena nafte je skočila u Turskoj kao i u većem dijelu svijeta.
Potpuni kolaps centralne vlasti u Teheranu bi predstavljao ogroman sigurnosni, a samim tim i ekonomski rizik za Tursku, jer bi se nestabilnost raširila cijelom regijom, pokrećući brojne radikalne grupe, ali i kurdske grupe u Iranu, Turskoj i Iraku u zamisli da stvore sopstvenu državu Kurdistan. Čak i bez toga, nemiri bi mogli dovesti do novog talasa migracija koji bi krenuo ka Turskoj, u kojoj je i dalje više od 2,3 miliona sirijskih izbjeglica.
"Irak i Sirija su pokazali šta se dešava kada se centralna vlast sruši. Je li Turska na kraju izašla kao pobjednik u Siriji? Možda jeste, ali tokom sirijskog rata stotine turskih vojnika je poginulo", primijetio je za Forecast Grady Wilson iz programa za Tursku Atlantskog svijeća.
Dodatni priliv izbjeglica milionima koji se već nalaze u Turskoj rizikovao bi izbijanje brojnih nacionalističkih reakcija i mogao bi opteretiti ionako krhku tursku ekonomiju. Budući da analitičari procjenjuju da Erdogan vjerovatno razmatra prijevremene izbore 2027. godine, stabilizacija ekonomije prije toga mu je sasvim sigurno od ključnog značaja, stoga mu je u interesu da rat oko Irana što prije stane i normalizira se trgovina i dopremanje nafte i gasa.
EU spremna šutjeti
Ipak, kratak rat koji bi ostavio režim u Teheranu da se i dalje drži vlasti mogao bi ići u Erdoganovu korist, jer je EU postala izuzetno zainteresirana da ima Tursku na svojoj strani, kako zbog pitanja migranata i sigurnosti, tako i zbog energije.
"Od početka Trumpovog drugog mandata, među evropskim liderima raste priznanje važnog položaja Turske u evropskoj sigurnosti, a interakcija izgleda sve pragmatičnija i realnija", rekao je Wilson iz Atlantskog vijeća. "Rat u Iranu je možda poslužio da ovo bude istaknuto".
Bloomberg
Uprkos tome što je EU imala ideju da preoblikuje svoje susjedstvo, brojni geopolitički događaji od arapskog proljeća, bombardiranja Libije do sada Irana, donijeli su posljedice poput talasa izbjeglica, radikalizma i energetske nesigurnosti. Zapravo, ispostavilo se da je susjedstvo preoblikovalo Evropsku uniju, pri čemu je naprasno povećana vrijednost Turske za Brisel. Još kada je 2016. godine Brisel po svaku cijenu želio postići sporazum o migraciji s Ankarom kako bi obuzdao uglavnom priliv sirijskih izbjeglica i umanjio uspon antimigrantskog pokreta u Evropi, bilo je jasno da je Erdogan postao partner kojem će Evropljani sve manje zamjerati stil vladavine, stanje ljudskih prava ili demokratije u Turskoj.
Osim po pitanju migranata, Erdogan je postao Evropljanima važan, kako zarad sigurnosti evropskog kontinenta, tako i zarad energetske sigurnosti. Rat u Iranu je to samo povećao jer je zatvaranje Hormuškog moreuza oštro promijenilo globalne tokove energije, stavljajući Tursku u srce evropske arhitekture snabdijevanja gasom. S Katarom koji je obustavio proizvodnju gasa početkom marta i ubrzo nakon toga proglasio višu silu na dugoročne ugovore o gasu, fjučersi evropskog prirodnog gasa skočili su za oko 50 posto u prve dvije sedmice sukoba.
U tom kontekstu, Južni gasni koridor, koji ide od Azerbejdžana preko Gruzije i Turske do južne Evrope, pojavio se kao jedina glavna kopnena ruta koja isporučuje neruski, nezaljevski gas u EU.
Osim toga, naftovod Baku-Tbilisi-Džejhan (BTC), koji je 2024. godine transportirao oko 1,2 miliona barela nafte dnevno, postao je jedna od rijetkih izvoznih tačaka u istočnom Mediteranu koje nisu direktno izložene rizicima koji postoje u Zaljevu.
Bloomberg
Svi ovi evropski interesi su očigledno utjecali na to da Brisel bude upadljivo šutljiv ovog mjeseca kada je počelo suđenje bivšem gradonačelniku Istanbula Ekremu Imamogluu, jednom od rijetkih političara za koje se smatralo da su sposobni poraziti Erdogana na bilo kakvim razumno fer izborima.
Zajedno sa 400 drugih optuženih, nekadašnji gradonačelnik Istanbula pojavio se na sudu devet dana nakon što su SAD i Izrael pokrenuli vojnu kampanju protiv Irana. U optužnici dugoj više od 3.000 strana, optuženi se terete, između ostalog, za korupciju i vođenje kriminalne organizacije, dok međunarodna organizacija za ljudska prava Human Rights Watch opisuje suđenje kao dio "zajedničkog napora da se Imamoglu ukloni iz politike i diskreditira njegova stranka na načine koji podrivaju demokratiju". Protest iz Brisela je sada izostao, iako je bio relativno glasan prije godinu dana, kada je Imamoglu pritvoren.
"Nisam bila iznenađen utišanim odgovorom EU. Iranski rat je svakako povećao značaj Turske za EU jer povećava rizik od još jednog izbjegličkog talasa, što je scenarij noćne more za evropske vlade", rekla je Gonul Tol iz washingtonskog Instituta za Bliski istok, dodajući da nije novo to "zatvaranje očiju pred Erdoganovim represijama i rastućim autoritarizmom u zamjenu za saradnju po pitanjima koja EU smatra kritičnim".
Posljednje što Evropi treba jeste da Erdogan instrumentalizira isporuke gasa ili novu izbjegličku krizu i da iranske ili libanske tražioce azila pušta u EU, ako zaista krenu ka Turskoj na putu ka Evropi.
.webp){kind=icon}
