.webp){kind=icon}
"Rođen sam u nekadašnjoj Jugoslaviji i emotivno sam vezan za te krajeve i filmove koji su bezvremeni", kaže Dejan Turk, generalni direktor A1 Slovenije i A1 Srbije. Kako bi sačuvao duh vremena, već pet godina podupire projekt A1 Kinoteka, kojim je u Srbiji dosad restaurirano gotovo 30 starih filmova.
"Nama, koji smo tada odrastali, filmovi poput Maratonci trče počasni krug, Varljivo leto ’68 i Ko to tamo peva, koji su mi jako dragi, pobude mnogo lijepih uspomena. Pritom mlađoj publici pružaju priliku zaviriti u povijest naše kulture i osjetiti duh prošlog vremena", dodaje. Spominje i kultne slovenske filmove Ne joči, Peter i Poletje v školjkah. "Sve su te stvari danas važne i aktualne", dodaje.
Maratonci trče počasni krug film je iz 1982. godine redatelja Slobodana Šijana. Film u Srbiji i drugim državama nekadašnje Jugoslavije ima kultni status. Priča se događa u međuratnom razdoblju. U obitelji Topalović, koju čini pet generacija muškaraca – najmlađi je star 25 godina, a najstariji 120 godina – dolazi do velikih sukoba jer se najmlađi potomak ne želi baviti obiteljskim pogrebnim poslom.
S pomoću suvremene tehnologije danas možemo sačuvati filmsko kulturno nasljeđe koje nas još uvijek povezuje.
Kinoteke i filmski arhivi diljem regije već godinama pokušavaju sačuvati filmove koji su obilježili prošlo stoljeće. Kulturne ustanove nekadašnje zajedničke države aktivno sudjeluju u procesu obnove u zajedničkoj želji za spašavanjem umjetnina od propasti i zaborava te davanjem prilike novim generacijama da ponovno osjete duh prošlog vremena.
U Srbiji se digitalizacijom filmova već nekoliko godina bave Jugoslovenska kinoteka i Radiotelevizija Srbije (RTS), a od 2017. godine su kompanija A1 i Jugoslovenska kinoteka u zajedničkom projektu javnosti predstavile više desetaka restauriranih filmova.
Turk kaže kako je razlog za potporu takvog projekta pronašao u činjenici da svijet klasične kinematografije nestaje – negativi filmskih vrpca propadaju, a suvremeni kinematografi nemaju opremu za projekciju dijelova filmskih vrpca.
Budući da je taj proces vrlo skup, kulturne institucije selektivno biraju koje filmove restaurirati. Saznali smo da digitalizacija starog filma može koštati i više od deset tisuća eura, ovisno o kakvoći vrpce, dužini filma i drugim čimbenicima. To je potvrdio i direktor Hrvatske kinoteke Dinko Majcen, koji kaže kako je cijena digitalizacije jedne minute gradiva u prosjeku oko 40 eura, a minuta digitalne restauracije košta oko 200 eura, pri čemu dodaje kako cijene variraju. "Uzevši u obzir količinu proračunskih sredstava – približno 140 tisuća eura godišnje – broj vanjski angažiranih restauratora i cijenu usluge na godišnjoj razini, dosad je digitalnim postupcima bilo moguće restaurirati približno 530 minuta filma", navodi Majcen.
Većina restauriranih filmova uključenih u projekt Kinoteka A1 nalazi se na popisu 100 filmova proglašenih nacionalnim kulturnim dobrom velikog značaja. Dio ih je već spomenuo sâm Turk, a na popisu su još Nacionalna klasa, Balkanski špijun, Davitelj protiv davitelja, Majstori, majstori, Poseban tretman i tako dalje. "Za neke filmove sa značajnim mjestom u našoj popularnoj kulturi, čije se replike citiraju desetljećima, sada je došao zadnji čas da ih digitalnom obnovom spasimo od zaborava", dodaje Turk.
Tko pjeva zlo ne misli hrvatski je film snimljen 1970. godine u režiji i prema scenariju Krešimira Golika. Devetogodišnji Perica piše dnevnik u nadi da će ga za tisuću godina pronaći znanstvenici i da će postati važna povijesna priča.
Osim Kinoteke, u Srbiji se digitalizacijom filmova bavi i RTS, koji ima filmski odjel i ogroman elektronski arhiv. Arhiv RTS-a sadržava 400 tisuća kutija filmskog gradiva, 30 tisuća videokaseta, 50 tisuća kaseta i 25 tisuća digitalnih i audiovizualnih sadržaja. "Cijena vrpca bila je visoka, pa ih je većina televizija reciklirala, no naši arhivisti i voditelji arhiva imali su odgovoran odnos prema gradivu, tako da se većina tih stvari sačuvala", kaže Miloš Jež, voditelj Odjela za elektronsku restauraciju i digitalizaciju u RTS-u. "BBC nas moli za snimke jer ti zapisi postoje samo u našem arhivu", dodaje.
Kad film poveže regiju
Kinodvorane i arhivi diljem regije sudjeluju u procesu digitalizacije, izmjenjuju gradivo, informacije o filmovima i rade na zajedničkim projektima. "Sa svim nekadašnjim zemljama članicama Jugoslavije odlično surađujemo. Često se posjećujemo, imamo i zajedničke projekte, a često se zajedno prijavljujemo i na neke europske projekte", zadovoljno govori direktor Jugoslovenske kinoteke Jugoslav Pantelić.
Ko to tamo peva srpski je film snimljen 1980. godine u režiji Slobodana Šijana. Priča govori o skupini putnika koja 1941. godine, zadnjih dana Kraljevine Jugoslavije, tik prije početka Travanjskog rata autobusom odlazi u Beograd.
Slično govore i u Arhivu Republike Slovenije, u čijem okviru djeluje Slovenska kinoteka. Arhiv je u 55 godina postojanja izvrsno surađivao s nacionalnim kinotekama država nekadašnje Jugoslavije, pa navode primjer: "U prošlosti smo snimali filmsko gradivo sadržajno, produkcijski ili filmski povezano sa slovenskim prostorom, pa i drugim okolnim arhivima. Tako smo s Hrvatskom kinotekom sudjelovali u digitalizaciji hrvatskog filma Crne ptice jer izvorne snimke čuvamo u našem slovenskom arhivu. Jugoslovenska kinoteka omogućila nam je pristup izvornim filmskim negativima slovenskog filma Krizno obdobje, tako da smo mogli dobiti digitalnu kopiju filma koju dotad nismo imali na nanomediju."
Kako navode, Jugoslovenska kinoteka vodeća je na području digitalizacije i digitalne restauracije u regiji jer je prva prihvatila takve postupke s vlastitom strojnom i programskom opremom te osnovala Centar za digitalizaciju.
Iz Hrvatske kinoteke također su potvrdili kako su iskustva regionalne suradnje pozitivna. U fondu toga državnog filmskog arhiva, koji djeluje u okviru Hrvatskoga državnog arhiva, stoji 5200 naslova igranih, animiranih i dokumentarnih filmova ukupnog trajanja 105 tisuća minuta. "Upotreba digitalne tehnologije radi zaštite se od 2011. godine izvodi na onim filmskim djelima koja zahtijevaju zaštitne postupke zbog tehničkog stanja emulzije na kojoj je snimka rađena, tako da je otad do prošle godine digitalizirano 120 naslova, a više od 300 naslova bilo je restaurirano digitalnim postupcima, čime su trajno zaštićeni", rekao je direktor Hrvatske kinoteke Majcen.
Zanimljivo je da je Kinoteka Sjeverne Makedonije neke filmove digitalizirala i u suradnji s Jugoslovenskom kinotekom, jer je dio negativa bio kod njih, a neke u suradnji s Hrvatskom kinotekom, jer su im redatelji bili Hrvati, objašnjava direktor te kinoteke Vladimir Angelov. Pored toga, svaki nacionalni kinematograf povremeno prikazuje filmove prijateljskih kinoteka.
Vladimir Angelov
Iako je digitalizacija starih filmova svjetski trend, ta kinoteka ne digitalizira jugoslavenske filmove, već samo makedonske filmove domaće produkcije. "Načelo svake kinoteke najprije je zaštititi domaću kinematografiju ili strane filmove civilizacijskog značaja", objašnjava direktor sjevernomakedonske kinoteke Angelov. Prema njemu, na tom području manjka prava aktivnost – sentiment i nostalgija sami nisu dovoljni.
Kako dodaje, postojala je jugoslavenska kinematografija, no bila je poznata upravo kao takva – jugoslavenska, ali je bila sastavljena od više nacionalnih kinematografija posve različitih senzibiliteta. "Moramo se složiti kako su slovenski ili hrvatski filmovi posve različiti od srpskih ili makedonskih, a kao i uvijek, ta je raznolikost tu kinematografiju učinila zanimljivom i urodila većim brojem svjetski poznatih autora", kaže Angelov.
Srećna nova ‘49 (Среќна нова ’49) jugoslavenski je i makedonski film iz 1986. godine. To je priča o dvojici braće s različitim usmjerenjima i sudbinama. Drama se odvija u atmosferi napetosti i straha za vrijeme sukoba između Komunističke partije Jugoslavije i staljinizma.
Usprkos određenim razlikama, kinoteke u regiji dijele isti problem – novac. U Bosni i Hercegovini je i premalo znanja o tehnikama digitalizacije, a velik je problem što se dio filmskih negativa nalazi u državama regije, pa ih je vrlo teško dobiti, kaže Ines Tanović, direktorica Filmskog centra Sarajevo. Davleta Filipović, direktorica Kinoteke Bosne i Hercegovine, kaže kako oni među svim državama nekadašnje Jugoslavije najviše zaostaju u tom području.
Tanović je rekla kako su dosad digitalizirali 15 filmova, među njima Sjećaš li se Dolly Bell, Kuduz, Partizanska eskadrila, Most, Miris dunja i Kapi vode, ratnici.
"Trenutačno se bavimo digitalizacijom i restauracijom filma Slike iz života udarnika. To je film Bahrudina Bate Čengića, jednog od najpoznatijih autora u BiH", rekla je Tanović pa dodala kako će film biti prikazan na različitim festivalima, između ostalih i na Sarajevskom filmskom festivalu, a bit će prijavljen i na Cannes Classic.
Privilegij nove generacije
Iako ih te prepreke usporavaju ili ograničavaju, kinodvorane polako ispunjavaju svoju misiju. Kako kaže direktor Jugoslovenske kinoteke Jugoslav Pantelić, filmovi digitalizacijom dobivaju novi život i priliku nastupiti na platnu pred domaćom i tuđom publikom. "Radi se o privilegiju novih generacija koje nisu imale priliku gledati kvalitetne kopije filma. Sada se s umjetninom prvi put susreću na način na koji je ona to zaslužila jer smo desetljećima imali isprane kopije koje su se prikazivale na televiziji, a bili su to dotrajali, telekinirani filmovi s vrpca pozitiva."
Kako zaključuje Dejan Turk, kroz proces filmske restauracije udružuju se povijest i budućnost, kulturno nasljeđe i digitalizacija te velika imena sedme umjetnosti dobivaju priliku nastaviti živjeti na velikom platnu.
Napisano u suradnji s Janom Artičkom, Nikolinom Oršulić, Mirjanom Joveskom i Nejrom Džaferagić.
