.webp){kind=icon}
Svakih nekoliko decenija društvo pokaže da je alergično na korporacije. To je bio slučaj 1890-ih godina, kada su kompanije smatrane hobotnicama koje sisaju krv, kao i 1930-ih, kada su proglašene za prijetnju za opšte dobro. To se ponovo dešava i danas.
Sjećate li se kada smo slavili Facebook kao sredstvo kojim se postiže globalni sklad? Danas, poznat kao Meta Platforms, u velikoj mjeri je prekorijevan kao trovač demokratije. Ili onda kada su se svi složili da treba upravljati vladom na isti način kao i preduzećem? Najpoznatiji biznismen na svijetu koji je postao političar je Donald Trump. Polemičari se takmiče ko će smisliti najveću uvredu da opiše korporaciju, iako je, prema mom mišljenju, nagradu osvojio novinar Matt Taibi, koji je 2009. godine izjavio da je Goldman Sachs "velika vampirska lignja koja je obavijena oko lica čovječanstva i koja okrutno isisava krv svemu onome što miriše na novac".
Ovakav neprijateljski stav prema kompanijama ne vezuje se više samo za uobičajene krivce koje proglašava ljevica. Konzervativci osuđuju "woke" kompanije zbog pokušaja urušavanja demokratije u ime elitističkih vrijednosti. Neki čak žele da odu korak dalje i suprotstave im se zbog niskih plata i loših uslova rada. Najuspješniji primjer udarca jedne korporacije posljednjih godina nije bilo djelo Bernieja Saundersa ili Elizabeth Warren, već Rona DeSantisa, republikanskog guvernera Floride, koji je pobijedio kompaniju Walt Disney.
Depositphotos
Uz sve milijarde dolara koje korporacije troše na odnose s javnošću, njihovi napori da poboljšaju javni imidž izuzetno su loši. Nakon tri krizne situacije: finansijske krize 2008. godine, predsjedničkih izbora u SAD-u 2016. godine i ubistva Georgea Floyda, one su se kolektivno odlučile za dvije formule koje su zamrznute u korporativnim principima: ESG (kriteriji u oblasti životne sredine, socijalnih pitanja i korporativnog upravljanja) i DEI (kriteriji raznolikosti, jednakosti i inkluzije). Te formule uopšte nisu aktivne kada je riječ o krizi legitimiteta, budući da otuđuju republikansku polovinu birača. Također se ne bave u velikoj mjeri kriterijima zaštite životne sredine ili raznovrsnošću, jer ipak pored dobrih ideja, donose i loše.
Najbolja stvar koju može da uradi neko ko želi malo dublje da zaroni u ove moćne organizacije jeste da pročita novu knjigu Williama Magnusona "Za profit: Istorija korporacija" (eng. For Profit: A History of Corporations). (Otkrivam, ja sam također napisao istoriju kompanije, zajedno s Johnom Micklethwaitom, glavnim urednikom Bloomberg Newsa). Magnuson, profesor korporativnog prava na Pravnom fakultetu na Univerzitetu A&M u Teksasu, govori o korporacijama preko pojedinačnih kompanija koje je izabrao radi analize različitih tema: Medici Bank (fond), East India Company (dionice), Ford Motor Company (montažna linija), Exxon Mobil Corporation (globalizacija), KKR & Company Inc. (privatni kapital) i Facebook (startup). Magnuson vidi i prednosti i mane kompanija, što je samo po sebi izuzetno u današnjem akademskom svijetu u kojem obično nailazite samo na dva stava, opsjednutost ili mržnju prema kompanijama. On čak hvali kompaniju Exxon Mobil zbog inžinjerskih čuda, gradnje naftnih platformi u Sjevernom moru, gdje su karakteristični veliki olujni vjetrovi i talasi od 30 metara.
Magnuson završava svoju priču o istoriji uz osam savjeta na koje kompanije i regulatori treba ozbiljno da obrate pažnju ukoliko želimo da pokažemo ono najbolje u kompanijama i da spriječimo potencijalni poražavajući neuspjeh. Kako vam ne bih oduzeo previše vremena, pomenut ću pet takvih savjeta prije nego što izrazim svoj stav:
Ne odbacujte Republiku. Kompanije mogu doprinijeti slomu političkog sistema na dva načina. Mogu korumpirati rad političkog sistema davanjem mita političarima, širenjem dezinformacija ili otvaranjem vrata stranim agentima. Kompanija Southern Pacific Railroad, kasnije poznata kao Union Pacific, često je nudila mito i nije poštovala zakonodavstvo Kalifornije, što je dalo povod romanopiscu Franku Norrisu da je nazove "ružnoćom, gigantskim parazitom koji se hrani krvlju čitavog društva". Sektori industrije, koje je finansirao Exxon Mobil, pokušali su da oslabe rastući naučni konsenzus o klimatskim promjenama. Facebook je toliko želio vrtoglavi rast da je omogućio stranim agentima da preko njegove platforme šire laži i govor mržnje.
Depositphotos
One također mogu da preuzmu preveliki rizik koji može rezultirati bankrotom ili čak društvenim slomom. Britanska kompanija South Sea doživjela je takav krah da je dala loš glas korporacijama u narednoj generaciji. Američka investiciona kompanija Kohlberg Kravis Roberts (KKR) i druge privatne investicione firme ohrabrile su komunalna preduzeća, pa čak i bolnice da se zaduže, što je povećalo vjerovatnoću od bankrota, čime bi javnost bila uskraćena za osnovne usluge.
Mislite na duge staze. U svijetu u kojem su berze uvijek aktivne, kapital je podijeljen, a plate zavise od rezultata, iskušenje da prebacimo fokus na kratkoročni period veće je nego ikada. Kompanije i regulatori moraju da naprave protivtežu, poput uvođenja strogih pravila fiducijarne dužnosti, koja obavezuju direktore da štite dugoročne interese kompanije, i pravila za javno objavljivanje, koja primoravaju kompanije da objasne na osnovu čega donose odluke i daju osnivačima veća glasačka prava, kroz posebne vrste akcija, kako bi nastavili da se bore za ostvarenje dugoročnih vizija bez obzira na hirove individualnih investitora.
Takmičite se, ali pošteno. Regulatori su već dugo svjesni opasnosti monopola. Šermanov zakon protiv monopola iz 1890. godine, inspirisan američkim Pozlaćenim dobom, jasno navodi da je svako ko monopolizira trgovinu počinio krivično djelo. Ipak, kompanije znaju koliko je monopol privlačan: možete naplatiti onoliko koliko želite, a potom uživati u uspjehu. Političari, sudije i regulatori su u više navrata ublažili apsolutnu zabranu monopola. U slučaju koji je poznat kao Verizon V. Trinko iz 2003. godine, pokojni sudija Vrhovnog suda SAD-a Antonin Scalia izjavio je da samo posjedovanje monopolne moći, samim tim i postavljanje više cijene ne samo da nije nezakonito već je i važan element sistema slobodnog tržišta.
Kombinacija sudskog odobrenja i mrežnih efekata koji se nalaze u srcu poslovnih modela društvenih medija znači da svijet još jednom svjedoči američkom Pozlaćenom dobu u kojem kompanije ne samo da imaju izuzetnu kontrolu nad tržištem (Google kontroliše 90 odsto potrage) već također koriste višak profita za kupovinu potencijalnih konkurenata i lobiranje političara. Vrijeme je da prestanemo davati šansu potencijalnim monopolistima.
Ne preuzimajte sve zasluge za sebe. Nejednakost je porasla u eri koja je počela osamdesetih godina. Glavni izvršni direktori su iskorištavali (i iskrivili) teoriju agencije Michaela Jensena, povećanje plata i akcija, uz dobro osiguranu nadoknadu ako kompanije ne ostvare uspjeh. Menadžeri privatnog kapitala obično na godišnjem nivou odnesu desetine miliona dolara (dva najbolja direktora kompanije Blackstone 2020. godine su zaradila ukupno 827 miliona dolara), preuzevši mnoge benefite koje su nekada kritikovali. (Benefit Jeroma Kohlberga kada se povukao iz KKR-a, sastojao se iz nadoknade za sekretara, vozača i novog automobila Lincoln Town Car svake godine).
Mnogo toga se može učiniti u vezi s tim, što bi imalo više efekta od ESG-a. Kompanije bi mogle da odbiju osigurati zlatne padobrane za neuspješne rukovodioce. Američka vlada mogla bi da revidira poresko pravilo, po kom se kamate na dug odbijaju od poreza, što nije slučaj kod isplate dividendi dioničarima. Generalno, vlade bi mogle osigurati veću globalnu saradnju kada je riječ o pravnim prazninama.
Ne krećite se prebrzo i ne lomite previše stvari. Korporacija je dizajnirana kao institucija koja dozvoljava ljudima da rizikuju i ciljaju nevjerovatne mete. Ograničena odgovornost je vrhunski instrument koji ohrabruje ljude da rizikuju dio svog kapitala, a da ne rizikuju ličnu propast, odnosno "sve uključujući i manžetne", kako su govorili u Lloydsu. Kompanije su preuzele začuđujuće rizike, poput kompanije East India, koja se preselila na drugi kraj svijeta u vremenu kada je to bilo kao putovanje na Mjesec.
Međutim, velikom broju kompanija ovo je služilo samo kao izgovor za nepromišljeno preuzimanje rizika. To je posebno slučaj u Silicijskoj dolini, gdje se moto Marka Zuckerberga "krećite se brzo i lomite stvari" smatra Platonovom mudrosti, a ne neodgovornošću. Facebook je bio toliko opsjednut povećanjem broja korisnika da je svjesno podržavao zavisnost od društvenih medija, dok je loše provodio sistem internih kontrola, koje su mogle smanjiti količinu štetnog sadržaja, a pored toga i spriječiti ruske vojne obavještajne agencije da svjesno šire lažne i oprečne informacije. Kultura "brzog kretanja i lomljenja stvari" možda je imala smisla dok je Zuckerberg koristio laptop u studentskom domu na Harvardu, ali sada, kada je preimenovana kompanija Meta postala globalna mreža koja opslužuje milijarde ljudi, ta kultura je opasna i neodgovorna.
Regulatori moraju uložiti veći napor kako bi osigurali da se korporacije ne kriju iza štita ograničene odgovornosti, i da ga koriste kao izgovor za neodgovorno ponašanje. Oni mogu nametnuti veća pravila produktne odgovornosti kompanijama i njihovim direktorima (tehnološke kompanije nikada neće poslušati lekcije osim ako znaju da ih čeka prava kazna ako to ne urade). Mogu istraživati prevarne radnje i uvesti kazne koje će ih zaboljeti. Također mogu uvesti regulatorni sendboks (eng. regulatory sandbox), poseban regulatorni režim koji obavezuje kompanije koje žele da uvedu novu tehnologiju da blisko sarađuju s regulatorima, kako bi razumjele potencijalne posljedice.
Depositphotos
Magnuson potcjenjuje važnost "duhova životinja", duhova koji, iako ne spadaju u Ničeovo dobro ili zlo, ipak kombinuju vrlinu i porok na isti liberalan način na koji kombinuju stvaranje i uništenje. Preduzetnici su skoro uvijek nerazumni ljudi koji uspijevaju baš zato što su nerazumni. Kod njih je često vidljiva kombinacija velikih vrlina i strašnih poroka. Henry Ford je bio heroj koji je donio točak u Ameriku i udvostručio platu svojim zaposlenima. "Mladiću", jednom je rekao tokom svađe sa sinom, "ja sam izmislio moderno doba", i nije pogriješio. On je također bio nepopravljivi antisemit, koji je svojim radnicima uveo veoma brz tempo rada (jedna riječ koju su šefovi morali da nauče na engleskom, njemačkom, poljskom i italijanskom jeziku bila je "požuri"), a također je špijunirao svoje zaposlene da bi se uvjerio da žive uglednim životom.
Magnuson također naginje ka modernoj ideji da kompanije treba da imaju dozvolu za rad samo ako se obavežu da djeluju za opšte dobro. On hvali kompaniju East India zbog toga što je pristala na elizabetanski model i žali zbog činjenice da je negdje u 19. vijeku postalo moguće dobiti povelje za korporacije uz veoma malo papirologije koja je data lokalnim vlastima. "Odustali smo od osnovne svrhe korporacija kao alata za stvaranje uspješnog društva".
Kompanije svakako duguju društvu u globalu za privilegiju ograničene odgovornosti, zbog koje su javnosti nametnuti troškovi neuspjeha. Ali da li je svijet zaista bio bolje mjesto onda kada su osnivači kompanija morali da ubjeđuju grupe političara da im odobre poslovanje kad god da su željeli pokrenuti posao? Za kompaniju East India, doprinos nacionalnom interesu značio je bogaćenje grupe od oko 200 insajdera, tako što trguju robovima i uzimaju bogatstvo iz Indije uz pomoć vojske. I da li se situacija stvarno pogoršala kada su kompanije dobile slobodu da određuju svoje ciljeve? Oslobođenje kompanija od okova "svrhe" sredinom 19. vijeka dovelo je do eksplozije broja kompanija, a uz to i do unapređenja kolektivnog prosperiteta.
Uprkos tome, Magnusonu treba čestitati na knjizi koja je pravo osvježenje i koja tjera na razmišljanje. Već predugo su tri grupe dominirale u debati o korporacijama: neoliberali koji su spremni da oproste sve kompanijama (uključujući i monopol), ljevičarski aktivisti koji kompanije smatraju đavoljim potomstvom i korporativni reformisti koji su se fokusirali na ESG i DEI, dok su na neki način zažmirili na udio u dobiti. Magnuson je predložio mnoštvo ideja koje bi trebalo razmotriti kako bi se kontrolisala moć kreativnosti korporacija, dok se u isto vrijeme umanjuju njihove destruktivne tendencije.
